'Nije me bilo strah krenuti u rat, ali onda su počeli užasi'

Milan Šebalj je otišao u Vukovar sredinom rujna 1991. s prijateljima i suborcima iz Zagrebačkog bloka. Vinkovčani su aktivno sudjelovali u obrani Vukovara, a jedan od njih bio je i hrvatski branitelj Milan Šebalj. - Otišao sam u Vukovar sredinom rujna 1991. s prijateljima i suborcima iz Zagrebačkog bloka, stambenog naselja u Vinkovcima. U našoj grupi bilo nas je 16, ja sam tada imao 20 godina, dok je najmlađi među nama Davor Rališ, imao 18 godina. Prvo smo došli do Cerića, potom smo otišli u Marince i onda kroz Marince do Bogdanovaca. U Bogdanovcima su tenkovi ušli u selo i tada smo čekali da se njih potisne da bi mi preko Lušca kroz kukuruzni put ušli u Vukovar. Išli smo pješice u razmaku od nekih 50 koraka kroz te kukuruze koji su već bili pod kontrolom neprijatelja. Po dolasku u Vukovar bili smo smješteni u neku školu, a ujutro smo dobili raspored za Borovo naselje. U Borovom naselju došli smo na punkt Internat, gdje smo bili smješteni, tamo nam je bila praktički baza i od tamo smo bili upućivani na mjesta gdje je trebala pomoć. Zapravo, taj se dio Borovog naselja branio od pješaštva i njihovih oklopnih vozila - prisjeća se svoga ratnog puta Milan Šebalj. Što se tiče konkretnih zadataka, oni su, prema riječima Šebalja, obavljani u skladu s njihovim mogućnostima i na vrhunskoj razini. - Povremeno smo išli na ispomoć drugima gdje je bilo najpotrebnije i tamo smo bili do 19. studenoga, kada smo se morali povući po naređenju zapovjedništva. Međutim, morali smo se vratiti 20. studenoga jer se nije znalo uopće gdje su četnici. Mi smo išli jednim ulicama prema položaju po streljivo koje je ostalo, a oni su drugim ulicama ulazili u Borovo naselje. Ono što smo viđali na ulicama teško je opisati riječima, jer je bilo užasno, civili na ulicama, životinje, sve skupa jedan jeziv prizor. Kad je došao Banjalučki korpus oni su nas opkolili i morali smo se povući u jednu zgradu i tamo smo bili do jutra, kada su zapovjednici otišli na pregovore o tome što će dalje biti. Nakon toga smo morali predati oružje i onda su nas potrpali u autobuse, vozili kroz srpska sela i u svakom selu smo stajali. Tamo su civili izvlačili iz autobusa one koje su prepoznali, čuli su se rafali, zarobljenici su tamo ubijani - priča Šebalj. U autobusu kojime su ga prevozili ljudi su nagađali u koji će zatvor biti poslani, u Požarevac ili u Sremsku Mitrovicu, no na kraju su odvezeni u Stajićevo, na poljoprivrednu ekonomiju, 40 kilometra od Zrenjanina. - To je bila staja za krave, još je bilo balege na podu, a tamo je nagurano više od 1200 ljudi, spavalo se na betonu. Nismo znali četiri dana za dan i noć, jer su stalno bili upaljeni reflektori. Nismo se smjeli kretati i ići u toalet, čak nam nisu dali ni jesti, a vodu su dobili samo oni koji su morali piti lijek. Onda je počela hladna zima, kosti su nam pucale koliko je to strašno bilo. U toj staji bili smo do 22. prosinca, a svaki dan su nas ubijali batinama, uvodili su pse unutra, tjerali su nas da pjevamo himnu, strašno... Nakon toga prebacili su nas u istražni zatvor u Mitrovici, to je međunarodni zatvor gdje su velike sobe i tu su smo svi spavali na madracima i imali smo jedan pisoar i jedan čučavac na nas 136 u sobi. Jedno vrijeme smo ostali bez hrane i onda su nam rekli da ako ne dođe donacija, nećemo dobiti ništa i da ćemo umrijeti od gladi. Donacija je ipak stigla, ali samo jaja, pa smo jedno vrijeme samo to jeli. U Mitrovici sam ostao do 27. ožujka 1992. godine, kada je bila peta razmjena. Nije me bilo stra' otići u Domovinski rat, jer sam imao dobru ekipu, ništa nismo shvaćali ozbiljno, sve dok prvi među nama nije bio ranjen”, priča ovaj hrvatski branitelj koji je imao sreću preživjeti sve torture i vratiti se na tada slobodni dio hrvatskog teritorija. Mnogi njegovi suborci nisu preživjeli da bi svjedočili o srpskim zločinima... Mario Kokaj/Glas Slavonije