Nije samo obitelj Zec stradala u Domovinskome ratu!

Ekstremno lijevi svake se godine okreću tužnoj i žalosnoj priči obitelji Zec iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Svi žalimo za sudbinu koja ih je zadesila, ali ta skupina „pomozbog“ junaka od kojih ni jedan, ali baš ni jedan nije sudjelovao u obrani hrvatske Domovine, kroz taj slučaj kojeg gotovo svi osuđuju, prave senzaciju, odnosno isključivo sebe ističu ili bolje rečeno jadno i žalosno sakupljaju nekakve poene za nekakve vlastite političke pozicije.

Pa, nije, nažalost, samo obitelj Zec tako prošla u vrijeme velikosrpske agresije. Prošle su mnoge i mnoge obitelji, pretežno nevinih Hrvata. Stoga, ako se već odaje počast, neka se oda i drugima koji su nevino stradali od Jugoslavena, Srba, Crnogoraca, JNA i domaćih izdajica. Neka se i o njima snimaju dokumentarni i ini filmovi i prave kazališne predstave.

Pored toga, trebalo bi više pisati, snimati filmove i raditi kazališne predstave i o onima koji su u vrijeme Domovinskog rata bili dezerteri, koji su pobjegli i u inozemstvo sa cijelim obiteljima, tajkunima i ratnim profiterima čija se djeca danas voze u najskupljim automobilima, stanuju u vilama, ljetuju u najskupljim hotelima ili se svakodnevno slikaju s modnim torbicama od kojih svaka vrijedi najmanje pet ili deset tisuća eura.

Možda su oni u vrijeme stvaranja hrvatske države bili djeca, ali ako su bili onda neka svaki od tih danas  „cijenjenih i uglednih“ Hrvata upita svoga oca: „Tata, što si radio u ratu?“

Neki notorni Boris Vlašić u svom nekakvom komentaru u jednim dnevnim novinama (8.12.2021.) ističe: „Komemoracija za Aleksandru Zec nije pitanje politike, nego savjesti i odgovornosti ove države“.

A mi bi mu, koliko-toliko poznajući  njegov spisatelji rad, uz ostalo tome mogli pridodati: „Dezerterstvo nije pitanje politike, nego savjesti i odgovornosti ove države“, jer dosad ni jedan dezerter, izdajica i slični nisu kažnjeni, već ti i baš takvi danas nam drže lekcije, a što je još žalosnije ni krivi ni dužni nalaze se i na nekim odgovornim funkcijama od medija do politike.

Evo, nekom frliću odlična bi bila kazališna predstava o „slučaju Šerbedžija“. Kad je počeo rat otišao je iz Hrvatske s malom djecom i suprugom, a kad je rat završio vratio se natrag s velikom djecom i za „zasluge“ u stvaranju hrvatske države dobio sve državne nagrade i priznanja, stan, zaposlenje, ali i jedan od najljepših otoka na Jadranu-Brijune, na dugogodišnje  korištenje ili bolje rečeno „prodavanje magle“!

Tijekom proteklih mjesec dana u Varaždinu i Zagrebu UHBDR91., na čijem sam čelu, organizirala je projekciju dokumentarnog filma i predavanje i o Kati Šoljić, koja je u vrijeme Domovinskog rata izgubila četiri sina i desetak članova obitelji. Nitko od onih koji danas rone suze za obitelj Zec nije došao niti se ispričao.

A jeste li možda ikada čuli da su razni tomaševići, pusići, gotovci i drugi slični njima, ikada došli i zapalili svijeću na nekoj od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata? Ili jeste li ih vidjeli kako „plaču“ ili pitaju i za oko 400 dječaka i djevojčica koji su ubijeni u srpskoj i inoj agresiji (najviše u Slavonskom Brodu)?

U ovom ratu oko 1260 djece je ranjeno, dok su njih oko stotinu ostali trajni invalidi. Zna li tko gdje su i što danas rade ta djeca, koja to više nisu?

U Škabrnji, primjerice, masovna grobnica nalazi se nedaleko osnovne škole i djeca svaki dan prolaze pokraj ovog spomenika. I što – nikome ništa.

Činjenica je da su oni koji su ubili obitelj Zec trebali biti kažnjeni. Ali, je isto tako istina da je dosad na tisuće srpskih  i inih agresora trebalo suditi, baš kao i ratne dezertere.

Dakle, drugovi i drugarice, zašto nikada ne „ronite suze“ za srušeno i spaljeno selo Kijevo, za Voćin, Vukovar, Škabrnju, Lipik, Pakrac, Zadar, Knin, Karlovac, Gospić, Sisak, Županju, Imotski, Šibenik, Saborsko, Ilok, Tovarnik, Osijek, Novu Gradišku, Slavonski Brod i za brojne druge gradove i mjesta koja su stradala u velikosrpskoj agresiji? Nu, od srpskih i inih metaka nisu samo ubijeni na tzv. prvim crtama obrane, već i u Bjelovaru, Varaždinu, Koprivnici, Virovitici, Rijeci, Novom Marofu… I u tim sredinama ubijana je i hrvatska mladost.

U Škabrnji su primjerice žene, djecu i starce srpski zločinci izvlačili iz podruma i doslovce ih gazili tenkovima!

Kad se razni tomaševići, pusići, mesići, josipovići, pupovci,klasići, puhovski, frljići i ostali tzv. mirotvorci nešto rekli i o tome ili i tim ljudima zapalili svijeću.

Ne, njih zanima samo i isključivo obitelj Zec. Na jadu i njihovoj žalosti gradite svoje karijere. A ova obitelj baš kao i na tisuće drugih obitelji nikada ne bi poginula da Hrvati nisu napadnuti.

Netko je i u ovom slučaju prvi ušao u „susjedovo“ dvorište, odnosno obrambeni rat se nije vodio u Srbiji i Crnoj Gori već u Hrvatskoj. Nu, gdje ste vi (i vaša djeca) koji toliko plačete za obitelj Zec bili u vrijeme agresije?

Jeste li možebitno tada nekom hrvatskom branitelju ponudili barem čašu hladne vode, ili….?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)