Nije Vojislav, već Tošo, upravitelj Vukovara koji ne zna ništa o Ovčari

KREŠIMIR KARTELO Tog je čovjeka, čak ministra tzv. Krajine, za ratne zasluge odlikovao i Radovan Karadžić. Tom je čovjeku Hrvatska oprostila. I taj je čovjek osnovao stranku, stranku koje je do danas predsjednik Za nekoliko će dana reportažna kola i novinarske ekipe privremeno okupirati Vukovar. Ondje će u povorci šetati i brojni političari ponavljajući kako se u njima miješaju osjećaji tuge i ponosa, pričat će o i oprostu i zaboravu. Prošetat će povorka od bolnice do groblja, neki će otići i na Ovčaru, a ne će gotovo nikoga hodogram navesti cestom prema Negoslavcima u Velepromet. Ne mogu se kao Hrvat načuditi apsurdnoj i bolnoj činjenici da naši političari pri prijelasku poljske granice na umu imaju posjet Auschwitzu, a da najveći logor koji je Europa vidjela od Drugog svjetskog rata, koji im je pred nosom, ne vide ili ne žele vidjeti. Deset tisuća ljudi vidjelo je to dno pakla. Pitam se hoće li oni koji se nazivaju demokršćanima, dakle političarima koji žele urediti državu na kršćanskim načelima, spomenuti trenutak kada je antikrist stavio papke na vukovarsku zemlju. Za praktične kršćane nema nikakve sumnje da su zločini počinjeni u Vukovaru pogonjeni vražjim gorivom. Za vjernika ne može biti drukčijeg objašnjenja za bezumno iživljavanje nad razoružanim vojnicima, civilima, čak trudnicama i djecom, a kamoli za klanje obnaženog maloljetnog dječaka nožem ili kastriranje raspetog branitelja. Od toga bi svakog čovjeka iznutra ispunila groza, a na sličan je način ubijeno oko 800 Hrvata. Za njih još 1200 ne zna se gdje su nakon Veleprometa završili. Nisu oni nestali, kako se voli reći. Oni su sustavno ponižavani, mučeni i ubijani zbog težnje oslobođenja. Kršćanin će u tome vidjeti zaglavnu simboliku svoje vjere. Netko će drugi u tome vidjeti drugi čin vražje opere koja je uglazbljena još prije 70 godina. Jedan je čovjek pristao postati upravitelj uništenog Vukovara. Taj, dakle, čovjek nije odbio ključeve grada koji je godinama savršeno odgovarao Danteovu opisu pakla. Priliku za upravljanje tim ustvari ostatcima grada dobio je taj čovjek nakon spomenutih vradžbina. U tim ostatcima grada do 1997. nije bilo života, tek nesretne duše koje su naoružane vršile nuždu, a pljačkom pokušavale imitirati život. Tog je čovjeka, čak ministra tzv. Krajine, za ratne zasluge odlikovao i Radovan Karadžić. Tom je čovjeku Hrvatska oprostila. I taj je čovjek osnovao stranku, stranku koje je do danas predsjednik. Ta je stranka danas čak neformalni dio saborske većine čija su osnova demokršćani. Taj se čovjek ne zove Vojislav. On se zove Tošo. Tošo, naime, ništa ne zna o Ovčari. Za nju je krivo desetak četnika, a on s njima nije imao veze, njega je armija postavila za upravitelja. Možda zato hodogram uporno izbjegava Velepromet. Za Ovčaru su zaista okrivili nekoliko četnika, ali kako će za logor kroz koji je prošlo deset tisuća ljudi te u kojem je jedna petina tog broja u prvim danima vražjeg plesa ubijeno reći da je to djelo tek nekolicine pijanih hominida i da ta armija ništa nije znala? Miješat će se i dalje taj jedan dan pred kamerama osjećaji tuge i ponosa, ali te kamere ne bilježe osjećaje onih koji svakoga dana u Vukovaru hodaju svoj križni put, koji se svakoga dana susreću s đavoljim papcima, koji se sjećaju svojeg poniženja i koji sanjaju jauke „nestalih“. Izgleda da je svima lakše biti kao Tošo, nakon 18. studenoga praviti se da je sve u redu i da će ostati u redu. Samo, nije mi jasna ona da oprostiti moramo, ali zaboraviti nećemo. Naime, oprostili jesmo, ali smo i zaboravili sve one koji su za naše ideale raspeti. Nadam se jedino da će se pamćenje vratiti i to prije nego neki treći čin opere jer u suprotnom bi to značilo da to nisu bili i naši ideali.