NIKOLA IVKANEC (3/6) - Tajna tzv. 'Daruvarskog sporazuma' 1993.g.

 

RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

  Već pod kraj 1991. godine Veljko Džakula i drugi srpski vođe pobune u zapadnoj Slavoniji, uvidjeli su da ratom neće ostvariti svoje ciljeve. Osobito nakon potpisanog Sarajevskog sporazuma o primirju 3. siječnja 1992. (nakon kojega je u Hrvatskoj otvoren put mirovnim snagama Organizacije ujedinjenih naroda), srpske vođe počinju plasirati tezu o suživotu Srba i Hrvata u Republici Hrvatskoj. Tijekom 1992. Veljko Džakula i krug njegovih istomišljenika na tajnim sastancima otvoreno oponiraju ekstremistima iz Knina i njihovoj ideji srpske prevlasti. Razrađuju tezu suživota pod protektoratom UNPROFOR-a s time da Srpska Krajina ima političku i kulturnu autonomiju. S tim ciljem Veljko Džakula ostvaruje bliske kontakte s predstavnicima UNPROFOR-a, UNCIVPOL-a i UNHCR-a s jedne strane, i s veleposlanstvima SAD-a, Velike Britanije i Francuske, s druge strane. Sve je to dio tajne politike vrha Srbije prema rješavanju srpskog pitanja u Republici Hrvatskoj. Krajem 1992. godine Veljko Džakula preko svojih bliskih veza s lojalnim Srbima u Zagrebu,  uspostavlja vezu i sa državnim vrhom Republike Hrvatske te postaje, na neki način, posrednik pri rješavanju značajnih političkih pitanja na relaciji Zagreb - Beograd. Početkom 1993., kao snažan politički čimbenik i oponent ekstremnoj Martićevoj struji na okupiranom području, Veljko Džakula s grupom svojih političkih istomišljenika među pobunjenim Srbima kreiraju tzv. Daruvarski sporazum. Nude ga hrvatskim vlastima kao rješenje koje bi značilo: gospodarsku integraciju tzv. Republike Srpske Krajine u gospodarstvo Republike Hrvatske, uz istovremenu kulturnu i djelomičnu autonomiju. To je dovelo Veljka Džakulu u nemilost kninskih vlasti koje ga, zbog izdaje srpstva, pritvaraju i smjenjuju s najviših dužnosti koje je obavljala u zapadnoj Slavoniji. Intervencijom  nekih visokih političkih krugova iz Beograda, Veljko Džakula je morao biti pušten, tako da i dalje politički  djeluje na istoj liniji  - ali  sada iz sjene. Na taj način propao je još jedan pokušaj naše vlasti da iz okupacijske more izađemo mirnim putem. Džakula će ubuduće u političkim krugovima i kod predstavnika  UNPROFOR-a strpljivo graditi svoj image umjerenog i demokratski orijentiranog srpskog političara na okupiranom području Republike Hrvatske.   Za nas branitelje i ljude iz pakračkog  kraja, Veljko Džakula je odgovoran za sve zlo koje se  zbilo u zapadnoj Slavoniji tijekom rata 1991. S obzirom na svoju političku moć i dužnosti koje je obavljao, držimo da je mogao spasiti mnoge živote. No, to nije učinio. Zašto? Do dana današnjeg nije odgovorio niti odgovarao pred sudom.  

Kao ni za ovaj događaj  12. travnja 1993. godine kada grupa od 5 terorista, pripadnika Krajiške milicije prelazi  liniju razgraničenja i u selu Dragoviću, na cesti za Požegu, postavlja zasjedu.

  Lijevu stranu ceste za Požegu držala je hrvatska strana pod svojom kontrolom. Linija dodira bika je široka svega 100 do 200 metara prema desnoj strani  ceste ju su pod kontrolom imali teroristi. Na samoj cesti je UNPROFOR svakih 3 do 5 kilometara imao svoje kontrolne točke. Te kontrolne točke su ometale rad našoj Policiji jer smo se svakih 3 do 5 kilometara morali zaustavljati i izaći iz vozila da bi ga vojnici UNPROFOR-a mogli temeljito pregledati ne bi li otkrili da u vozilu posjedujemo dugo oružje. S druge strane su teroristi i njihova vojska ukopani i naoružani do zuba sa svojih položaja promatrali ta poniženja Hrvatske policije u njihovoj zemlji, na teritoriju pod suverenitetom Republike Hrvatske. Vožnja cestom za Požegu bila je rizična i pod cijenu vlastitog života jer se često događalo da pijani četnici bez upozorenja zapucaju na vozila koja se kreću cestom.     12. travnja 1993. četnici su bili u lovu na plijen kao drumski razbojnici Naime, cestom je u vozilu naišla jedna zagrebačka obitelj. Četnici su ih zaustavili, opljačkali i oduzeli automobil koji su pokušali prijeći liniju dodira. Zagrebačka je obitelj u nesreći imala sreću što nije pobijena. Ostali su živi i zbog toga što se sve događalo blizu kontrolne točke UNPRFOR-aca. Nesretna obitelj pješice je uspjela doći do položaja Hrvatske policije koja je odmah krenula u potjeru. Ubrzo je, zaglavljen u korito rječice Pakre, nađen ukradeni automobil, a teroristi su uspjeli pobjeći u dubinu svog okupiranog područja.