Novi hrvatski ustupak Srbiji – MEMORANDUM 2 SE OSTVARUJE!

OKRENIMO SE RUSIJI… i ŠTO DALJE OD NJEMAČKE      Bilo kako bilo, privola Hrvatske da se Srbiji otvore ključna poglavlja 23. i 24. u pristupnim pregovorima za članstvo u Europskoj uniji predstavlja novi ustupak istočnom susjedu i praktički još jedan mirnodopski poraz hrvatske politike prema politici Beograda. Svakako najvažnija točka u dokumentu „Zajednička pozicija EU“ s 50 prijelaznih mjerila koje Srbija u tom pregovaračkom procesu mora ispuniti tiče se univerzalne jurisdikcije za ratne zločine ne području bivše Jugoslavije koje je Beograd u svom zakonu preuzeo od Haaškog tribunala. Po tom zakonu Srbija uzima sebi za pravo da kazneno goni hrvatske branitelje, jednostavnije rečeno Beograd se ponaša kao da još uvijek postoji komunistička Jugoslavija. U novim okolnostima u Beogradu više ne vladaju komunisti nego deklarirani četnici na čelu ns predsjednikom države i premijerom, pa hrvatska politika o toj činjenici treba i te kako voditi računa. Nažalost zbog raznih pritisaka, posebice vanjskih, ali i unutarnjih, Hrvatska nema konzistentnu i čvrstu politiku prema Srbiji ne samo u posljednje vrijeme, nego se to vuče još iz Tuđmanovog doba. Prosto rečeno kao pobjednička strana u nametnutom ratu Hrvatska bi trebala biti u povoljnijem položaju, ali je svojom kapitulantskom politikom dovedena prema Beogradu u podređeni položaj. Treba samo podsjetiti da predsjednik Tuđman, iako je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije a da je agresor bila država Srbija, što je potvrdio i Međunaordni sud pravde u presudi po hrvatskoj tužbi o genocidu, nikad nije proglasio ratno stanje niti je zbog svojih posebnih odnosa sa Slobodanom Miloševićem ikad izrekao neku oštru riječ na račun srbijanskog predsjednika. Kulminacija te popustljivosti za vrijeme Tuđmana dogodila se 1996. godine Granićevim sramotnim potpisivanjem Sporazuma o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom u kojemu je između ostaloga šteta nanesena srpskim vikendicama na Jadranu pravno izjednačena sa štetom što ju je velikosrpski agresor za rata nanio Hrvatskoj. Ipak najveća šteta poziciji Hrvatske kao pobjedničke države nad  Srbijom nanesena je za predsjednikovanja Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te u doba premijera Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor do Zorana Milanovića. Treba podsjetiti da je od Mesićeve izjave na početko njegovog prvog mandata kako se na ovim prostorima svatko svakome treba ispričati do sramotnog sustavnog popuštanja Ive Josipovića Beogradu koji je uporno zastupao britansku politiku „građanskog rata“ na prostoru bivše Jugoslavije. Oslobađajućom presudom Haaškog tribunala hrvatskim generalima Gotovini i Markaču kojom je s Hrvatske skinuta optužba o udruženiom zločinačkom pothvatu u hrvatskoj pšolitici prema Srbiji ništa se nije bitnog promijenilo. U pristupnim pregovorima Beograda s Europskoim unijom jedina konstanta hrvatske politike prema Srbiiji, kako Pantovčaka tako i Banskih dvora bila je popustljivost,što je graničilo s izdajom nacionalnih interesa. To je išlo tako daleko da su Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić bili najveći zagovornici povlačenja tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. S druge strane Srbija je kao ratni gubitnik sustavno provodila politiku zacrtanu u Memorandum2 Srpske akademije nauka i umetnosti donesenim prije pet godina. U njemu su dvije glavne točke, prvo „umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju“, i drugo „destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije“. Hrvatska jednostavno, kao ni u slučaju prvom Memoranduma SANU usvojenog još 1986. godine, nije imala konzistentan odgovor na to, jer je dosadašnja politička elita praktički vodila politiku sukladnu srbijanskoj politici umanjivanja odgovornosti za rat i njegove posljedice. U taj okvir se nažalost mogu uklopiti i neki posljednji potezi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se tehničkim srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem potpisuje nekakvu deklaraciju, da bi potom srbijanski tužitelj za ratne zločine  izjavio kako Srbija nastavlja sa sudskim progonom hrvatskih branitelja. Promijenjene političke okolnosti u Europi dovelu su Srbiju u povoljniji položaj, pa je raznim projektima, prije svega Berlinskom inicijativom iza koje stoji Angela Merkel kao i projektom Brdo – Brijuni s francuskom potporom Beograd dobio zamah na putu prema  Europskoj uniji. S izdajničkom politikom prethodnih garnitura i zatečenim stanjem Vlada na odlasku Tihomira Oreškovića odnosno ministar vanjskih poslova Miro Kovač nisu imali velikog manevarskog prostora, posebice zbog u ovom slučaju totalne nesposobnosti hrvatske diplomacije, othrvati se međunarodnom pritisku da se Srbiji deblokira blokada poglavlja 23. i 24. : Na završnom sastanku u Bruxellesu Hrvatska je imala dva izbora: i dalje blokirati Srbiju ili kroz prijelazna mjerila zatražiti rješavanje otvorenih pitanja. Hrvatska nije imala snage i dalje ustrajavati na blokadi Srbije, pa je prihvatila dokument „Zajednička pozicija EU“ u kojemu je za poglavlje 23. prihvačena uopćena formulacija koja ostavlja Srbiji mogućnost da je tumači kako joj odgovara. Sporni srbijanski zakon (ZORZ) se ne spominje izrijekom, već se poziva Srbiju „da izbjegava sukob pravosudnih nadležnosti i da osigura da se ratni zločini procesuiraju bez bilo kakve diskriminacije, a sva otvorena pitanja koja se na to odnose moraju biti u potpunosti riješena“. Zbog ovakvbe formulacije hrvatski branitelji su imali puno pravo da kritiziraju Vladu zbog još jednog popuštanja Srbiji. Spomenuti dokument Europske unije sadrži za Srbiju 50 prijelaznih mjerila ispunjavanje kojih hrvatska strana mora striktno pratiti, jer na primjer poštivanje prava manjina i obveze Srbije su nadugačko i naširoko navedene u dokumentu, ali hrvatska nacionalna manjina, za razliku od Roma nije posebno naznačena, iako se Hrvate diskriminira na dnevnoj razini. Srbija također ne surađuje s Haaškim tribunalom, što je u posljednje doba očigledno političkim zbivanjima u Srbiji. Vodeći računa o dosadašnjoj srbijanskoj politici prema Hrvatskoj, Zagreb praćenjem ispunjavanja srbijanskih obveza prema Hrvatskoj mora odlučno i bez zadrške reagirati na nepoštivanje preuzetih obveza sa strane Srbije i u tom slučaju bez obzira na pritiske koristiti svoje pravo da u konačnici blokira njezin put prema punom članstvu u Europskoj uniji. Koliko će za to biti spremna nova Vlada pokazat će već izborna kampanja, jer u njoj ovo pitanje može biti jedno od najvažnijih u kreiranju vanjske politike. U tom slučaju HDZ je u prednosti, a tzv. Narodna koalicija može ponuditi već viđeno iz politike Ive Josipovića i Zorana Milanovića.