Novi izdajnički čin predsjednika Josipovića - odlazak pred noge Tomislavu Nikoliću
U osjetljivim hrvatsko- srbijanskim odnosima nije jasno zašto predsjednik Republike Ivo Josipović odlazi sljedećeg mjeseca u službeni posjet Beogradu, gdje će se sastati s srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem, premijerom Ivicom Dačićem i s drugim dužnosnicima. Naravno da se odnosi sa susjednom istočnom državom trebaju razvijati u duhu međusobnog poštovanja i unapređenja suradnje, jer na ovom balkanskom prostoru upravo odnosi Hrvatske i Srbije trebaju biti temelj dobrosusjedstva i stabilnosti. Međutim u odnosima između Zagreba i Beograda nakon velikosrpske agresije još uvijek nije uspostavljen iskren dijalog na temelju kojeg bi se mogli rješavati problemi naslijeđeni iz Hrvatsko-srpskog rata iako je on završio još prije 18 godina.
Ne treba biti osobito politički pismen da bi se dijagnosticiralo kako ti problemi prije svega proizlaze iz činjenice da sve dosadašnja srbijanske vlade, pa tako ni sadašnja ne žele priznati da je iz sadašnje Srbije, kao sljednice tadašnje SR Jugoslavije na Hrvatsku izvršena oružana agresije u kojoj je Hrvatska imala oko 15.000 pretežito civilnih žrtava i u kojoj je počinjena 1999. godine službeno procijenjena materijalna šteta od 37,2 milijardi dolara. Među najveće probleme iz toga rata spada svakako sudbina oko 1.600 nestalih branitelja i civila, opljačkano kulturno blago koje je samo djelomično vraćeno, nepriznavanje postojanja sprskih zarobljeničkih logora, neriješena granična pitanja, odbijanje vraćanja arhivske građe i drugo.
Kao što je poznato Hrvatska je zbog genocida tužila Srbiju Međunarodnom sudu pravde, na što je Srbija odgovorila protutužbom. To su temeljne činjenice na kojima bi se trebala zasnivati službena hrvatska politika prema Beogradu, pa je uistinu politički i te kako upitno zašto predsjednik Josipović ide u posjet Beogradu, kad bi čista bi logika u odnosima dviju država zahtijevala da zbog rješavanja tih problema novi srbijanski predsjednik dođe u Zagreb. Jednostavno rečeno, nije Hrvatska ništa dužna Srbiji, ali je Srbija kao agresor u ratu i te kako dužna Hrvatskoj. To bi trebao biti temelj Josipovićeve, i ne samo Josipovićeve politike prema Beogradu.
Međutim budući da je u odnosu prema Srbiji, posebice otkako je u Hrvatskoj predsjednik Republike postao Ivo Josipović, sve postavljeno naglavce umjesto da predsjednik Nikolić dolazi u Zagreb sa srbijanskom ponudom da se konačno 18 godina poslije rata počnu rješavati nagomilani problemi između dvije države, predsjednik Josipović odlazi pod noge Tomislavu Nikoliću. I ako je od predsjednika Josipovića koji se, prvo u svojem savjetničkom timu okružio Srbima i Jugoslavenima na čelu s britanskim Srbinom dr. Dejanom Jovićem, zatim u ove četiri godine konstantno demonstrirao izdajničku popustljivost prema Srbiji, to je previše.
Hrvatska javnost trebala je dosad otrpjeti Josipovićevo podaničko i ničim zasluženo ulizivačko popuštanje bivšem srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću koji je čak bojkotirao Josipovićevu inauguraciju, da bi ga hrvatski predsjednik kao „nagradu“ nakon toga pozvao na Brijune. Predsjednik Josipović je dozvolio da se velika žrtva Vukovara izjednači s pojedinačnim zločinom prema Srbima u Paulin dvoru, predsjednik Josipović je prešao preko teritorijalne pretenzije što ju je pokazao Tomislav Nikolić izjavom da je Vukovar srpski grad, vadeći se na konstrukciju kako je Vukovar grad u kojemu žive Hrvati i Srbi, što je netočno jer u Hrvatskoj ne postoje Srbi kao politički narod, nego srpska nacionalna manjina. Predsjednik Josipović je sramotno dozvolio da ga četnički vojvoda a sadašnji predsjednik Srbije na službenom događaju poljubi tri puta kao da se sastaju u nekoj krčmi. Ovakvi neprihvatljivi potezi i izjave predsjednika Josipovića mogli bi nizati i dalje.
U takvim okolnostima u odnosima između Hrvatske i Srbije postavlja se legitimno pitanje zašto predsjednik Josipović uopće odlazi u Beograd. Što on tamo može riješiti iz niza problema koji stoje neriješeni 18 godina. Iz ureda Predsjednika Republike nije dosad objavljeno nikakvo priopćenje o idućem boravku predsjednika Josipovića u Beogradu, a niti se iz njegovih izjava ne zna za što će se predsjednik Republike zalagati u susretu s srbijanskim dužnosnicima. Ako se ne zna što će hrvatski predsjednik zahtijevati od svojih domaćina zna se što će srbijanska strana tražiti od Ive Josipovića. To je ovih dana za beogradski tisak objavila savjetnica predsjednika Tomislava Nikolića Stanislava Pak.
Ona je u intervjuu za „Večernje novosti“ izjavila da će Srbija tražiti od Hrvatske da što prije riješi otvorena pitanja koje kao članica Europske unije ima prema srpskoj manjini. Tu je prije svega navela povratak izbjeglih Srba, vraćanje njihove imovine i oduzetih stanarskih prava. Podvukla je da će hrvatskog predsjednika „ispratiti naelektrizirano ozračje zbog zapaljivih prosvjeda protiv ćirilice“. Ocijenila je da je nedopustivo da danas Srbi služe pojedinim strankama u Hrvatskoj kao predmet za stjecanje prednosti na političkoj sceni. Da je srbijanski odnos prema srpskoj nacionalnoj manjini u regiji dio jednog šireg plana može se iščitati iz ove njezine izjave :“Srbija što prije treba promijeniti strategiju očuvanja Srba u regiji i čim prije početi s akcijskim planom kako bi se omogućilo da opstanu i žive bez napetosti na svojoj imovini“. To je u stvari sastavni dio plana Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u kojemu se između ostalog inzistira na „konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i na tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu svesrpsku zajednicu“.
Stanislava Pak se osvrnula i na međusobne tužbe za genocid, ukazujući da su one u nadležnosti vlada, ali očekuje da će to biti tema i na sastanku Nikolića s Josipovićem. Savjetnica predsjednika Nikolića je početkom rujna beogradskoj agenciji Tanjug izjavila da će glavna poruka predsjednika Nikolića s hrvatskim predsjednikom biti da za regiju nema budućnosti bez suradnje i rješavanja problema dijelogom. U istom intrevjuu Stanislava Pak je dodala da je Srbija svjesna činjenice da je povijest bolna i opterećujuća, ali „da se treba okrenuti budućnosti, dijalogu i rješavanju svih otvorenih pitanja“. Dodala je da je Srbija dosta toga učnila da bi unaprijedila odnose s Hrvatskom i nije potezala brojna bolna pitanja na putu Hrvatske u EU, ali se ta pitanja moraju riješiti. „Ona se prije svega tiču uređenja granica, vraćanja Srba u Hrvatsku, položaja srpske manjine u Hrvatskoj, omogućavanja Srbima da nesmetano uživaju svoje imovinska prava – sve ono što su civilizacijske i demokratske stečevine koja Hrvatska mora osigurati srpskoj manjini“.
Prema svemu onome što je u spomenuta dva istupa izgovorila savjetnica srbijanskog predsjednika proizlazi u krajnjoj liniji da je za sva neriješena pitanja u odnosima između dvije zemlje isključivi krivac Hrvatska, kao da je Hrvatska povela agresivni rat protiv Srbije, odnosno tadašnje SR Jugoslavije. Sa srbijanske strane postoje samo problemi koji se trebaju riješiti u interesu Srbije, tu nema nikakvih obveza koje snosi Srbija kao agresor na Republiku Hrvatsku. To je za Stanislavu Pak a očito i za srbijanskog predsjednika Nikolića samo povijest koja je „bolna i opterećujuća“, ali u toj povijesti nema nikakve odgovornosti za Srbiju. Za nju postoje samo „civilizacijske i demokratske stečevine koja Hrvatska mora osigurati srpskoj manjini“, ali nema ni govora o civilizacijskim i demokratskim stečevinama da Srbija riješi sudbinu oko 1600 nestalih branitelja i civila, da prizna postojanje zarobljeničkih logora, da vrati Hrvatskoj opljačkano umjetničko i arhivsko blago, da civilizirano riješi sporna pitanja granica. Upitno je stoga što je to Srbija dosta toga učinila da unaprijedi svoje odnose s Hrvatskom, kako tvrdi Stanislava Pak. Dok tako Srbija agresivno zahtijeva od Hrvatske samo ono što je njoj u državnom i nacionalnom interesu, predsjednik Josipović koji je u dosadašnjem mandatu vodio izdajničku podaničku politiku politiku prema Beogradu očito priprema još jedan sramotan susret s najvišim srbijanskim dužnosnicima. U toj njegovoj politici nema ni trunke zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, kao što se za srbijanske bore tamošnji političari. Zato se uistinu postavlja logično pitanje zašto uopće predsjednik Republike Hrvatske ide pred noge Toimislavu Nikoliću, osim ako to nije još jedan potez u politici predsjednika Josipovića da se velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
