O antifašizmu možemo govoriti samo u okviru Domovinskog rata

Prije 77 godina, dakle 22. lipnja mjeseca 1941. godine, se nekolicina “secikesa” i razbojnika u Sisku napila i počela stvarati nered u gradu. Vlasti na to nisu gledali blagonaklono, stoga su banditi pobjegli u šumu Brezovica (a gdje drugdje?). Međutim, život je bizaran (a povijest još bizarnija, ako si upućen), te se bijeg razbojnika iz grada u šumu poklopio s napadom nacističke Njemačke na ondašnji SSSR. I tako od hrpe pijanaca, bandita, razbojnika i “secikesa” dobismo prvi “partizanski” odred u tadašnjoj NDH. Nekažnjeno pijančevanje s vilama, grabljama i drugim oruđem (otetim od seljaka) se tako počelo širiti, a posebno je uzelo maha u Srbiji gdje je takvo ponašanje dio opće kulture. U jeku je rata počela anarhija, u čemu su netom napadnuti ruski komunisti (i zapadne sile) vidjeli priliku za slabljenje neprijatelja te jačanje svojeg utjecaja. Komunistički intelektualci u izgnanstvu iz NDH, odnosno Kraljevine Jugoslavije se počeše vraćati budući su dospjeli na platni popis Moskve i Londona, a isto je s plaćenim ubojicama i cinkarošima među kojima se najviše istaknuo najveći lažni bravar svih naroda i narodnosti Josip Broz. Samo se u Jugoslaviji, prvoj ili drugoj, hrpa kriminalaca i drumskih razbojnika može nazivati pokretom otpora. Tu razbojničku družinu luđaka-oportunista najgore vrste, čijoj smo krvoločnosti (nažalost) imali prilike svjedočiti već prilikom „oslobađanja“ Hrvatske, što je za posljedicu imalo oko pola milijuna mrtvih Hrvata, desetke tisuća ubijenih Nijemaca, Talijana i Mađara te preko pola milijuna protjeranih. Te i takve usporediti s pokretom otpora u Francuskoj ili Norveškoj, nazvati ih „antifašistima“ ili „osloboditeljima“, mogu samo pomračeni umovi, istovjetni onima s kojima su šurovali do 22. lipnja 1941. Sva sreća da su si iznašli ime partizani, po čemu će se, dok je ljudi i povijesti, pamtiti i razlikovati od istinskih osloboditeljskih pokreta otpora i boraca protiv fašista. 2018. je godine u slobodnoj, demokratskoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj održano obilježavanje nečega što će postati druga najveća pljačka u povijesti Europe (prva je „oktobarska revolucija“), odnosno što je utrlo put samoodlikovanome marašlu Titu dospjeti na popis 10 megazločinaca u 20. stoljeću t.j. povijesti čovječanstva. Uz druga Franju Habulina, nezaobilazne drugove Mesića, Josipovića, Bandića, Ikić Baniček, zbog pritiska duboke države se tamo nađoše izaslanici Predsjednice Republike, Predsjednika Vlade i Predsjednika Sabora. Gradonačelnica Siska je održala „vatren“ govor u kojem je po dobrom starom subnorovskom običaju za sve optužila neoustaše i revizioniste i tako kaže: „Danas me sram zbog onih koji govore da se današnjom proslavom bespotrebno vraćamo u prošlost, kao što me sram jer nisam mogla spriječiti da se na samom ulasku u ovu šumu podigne obilježje koje ne služi ničemu osim da pljune na njih i njihovu žrtvu i njihov život.“ Ovdje se misli na 5000 žrtava Brezovačke „oslobodioca“ i „antifašista“.Antifašističko ludilo ide dalje pa Ikača veli: „Na ulazu u šumu, mjestu koje predstavlja simbol ustanka protiv fašizma u Hrvatskoj i Europi, postavljen je kamen koji se ruga žrtvama i svima onima koji su se suprotstavili fašizmu 1941. godine i svima onima koji se i danas bore. Na njemu je novcem Katoličke crkve ispisana krivotvorina o izmišljenih i nepostojećih 5000 žrtava Brezovačke šume, ne zato što autori uratka ne znaju da je to laž, već zato da se heroje antifašizma ponizi i unizi pred mjestom na kojem se slavi njihova žrtva za današnju modernu Hrvatsku koju volimo smatrati dijelom europske antifašističke obitelji.“ I tako laži prolaze pod pokroviteljstvom države, i to države nastale naspram i suprotiva tim lažima. Jedino istinito u Jugoslaviji jest krv pobijenih Hrvata, sve ostalo je laž i bizantinski cirkus. Hrvati su morali umrijeti kako bi Jugoslavija živjela. Za vrijeme Domovinskog rata, a i danas, isti se prikazuje ustaškim ili neoustaškim; Tuđman je imbecilnu floskulu o antifašizmu naprosto morao metnuti u hrvatski Ustav pod pritiskom međunarodne zajednice. Antifašizam su Hrvati upoznali tek 1990-e godine, kad je srbijanski miloševićevski fašizam skinuo komunističku krabulju i nasrnuo na hrvatski narod i hrvatsko tlo. O antifašizmu možemo govoriti samo u okviru Domovinskog rata, hrvatski branitelji jesu jedini i pravi antifašisti, a na t. zv. „antifašizam“ od 22. lipnja 1941. možemo samo reći, parafrazirajući Matu Kapovića: „Serem vam se na antifašizam!“   Josip Gajski / HRSvijet