“Obadva, obadva, oba su pala!”

Parlamentarni izbori su završili, a sad nam slijedi postizborno “veselje” u kojem su svi pomislili kako bi ključnu ulogu opet mogao odigrati Most. Da tome ne bude tako potrudili su se “koalicijski partneri” Zorana Milanovića nakon što je tijekom jučerašnjeg dana HSS-ov Krešo Beljak javno podržao HDZ-ova kandidata za mandatara  Andreja Plenkovića. Kako u potpunosti ne bi izgledalo do su HSS-ovi političari prevarili vlastite birače ogradili su se na način da će HDZ-ovoj vladi dati 100 dana, a ne uoče li rezultate postaju oporba. Taman toliko vremena dok se ne smire unutarstranačke trzavice u HSS-u, a pobjedi li Marijana Petir suradnja sa Andrejom Plenkovićem nastaviti će se kao i u EU parlamentu. Također, uz HSS-ova Krešu Beljaka pilu naopako okrenuo je i HNS-ov Ivan Vrdoljak nakon čašice razgovora sa Vladimirom Šeksom koji je bacio rukavicu suradnje HDZ-ovom kandidatu za mandatara Andreju Plenkoviću uz riječi kako ga je HNS spreman podržati ukoliko HDZ podrži HNS-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. U odnosu na HSS-ova Beljaka HNS-ova Vrdoljaka čeka mirna politička jesen ukoliko je suditi prema riječima HSS-ove europarlamentarke Marijane Petir koja predvodi frakciju nezadovoljnika provođenja Beljakove politike u HSS-u. Težinu Mosta umanjuju i nacionalne manjine koje su pružile načelnu podršku relativnom pobjedniku iako je Milorad Pupovac pokušao nastupiti retorikom Zorana Milanovića nametanjem kadrovske križaljke zaboravljajući da nije u poziciji kao što to nije bio niti Zoran Milanović prije 10 mjeseci nakon što je izgubio parlamentarne izbore. Kako je krenulo sa pružanjem potpore budućem mandataru od strane opozicijskih stranaka posrnule “Narodne koalicije” ne bi me iznenadilo ako na čelo SDP-a bude izabran Tonino Picula da HDZ-u ruku suradnje pruži i SDP pa uzoru na suradnju u Europskom parlamentu. Možda još nemamo Vladu, ali sa sigurnošću možemo reći tko su pobjednici, a tko gubitnici ovih izbora. Uspoređujući to s prošlim izborima koji su bili prije samo deset mjeseci kada nismo mogli jasno reći tko je pobijedio, a tko izgubio, s obzirom na broj mandata koji su osvajale velike koalicije, sada je situacija nešto drugačija. Dok je HDZ u odnosu na prošle izbore izgubio oko 50 tisuća birača ili manje od sedam posto, Milanovićev blok izgubio ih je 150 tisuća ili 20 posto, pao je, dakle, sa 788 tisuća na samo 637 tisuća glasova. I dok je “pobjednika” na ovim izborima više, možemo se složiti da je gubitnik jedan i da se zove Zoran Milanović. Trend je još gori. Na izborima 2011. Kukuriku koalicija imala je 958 tisuća birača, a stranke koje su je činile osvojile su 2007. godine više od milijun glasova. U posljednjih devet godina, otkako je Milanović na čelu SDP-a, blok lijevog centra prošao je put na kojem je nestalo 400 tisuća birača – ogromnih 40 posto. To pokazuje da Zoran Milanović nije samo izgubio izbore, nego je kroz protekle četiri godine toliko pogrešno definirao identitet i politike stranke da će joj, osim njegovog promptnog odlaska, biti potrebna dubinska transformacija kako bi u doglednoj budućnosti mogla računati na povratak birača. Teme u kampanji kojima se bavio su bile promašene, desničarenje mu ni u ovom slučaju nije pomoglo, ali je sad vidljivo da mu je odmoglo. Isto tako, vjerujem da su mnogim lijevim biračima, njegova retorika i pokušaji izazivanja Andreja Plenkovića na osobnoj razini, bili potpuno neprihvatljivi. U situaciji kada je s druge strane jedan uglađeni europski političar, takva taktika mu se obila o glavu. Zoran Milanović nije ponudio ništa novo biračima, osim Stipe Mesića, jer oko njega su i dalje bila stara lica sa starim porukama. Nakon 6 izgubljenih izbora u nizu došlo je vrijeme za promjenu u SDP-u iako se to trebalo dogoditi prije 10 mjeseci nakon što je Zoran Milanović pokušao prikazati poraz kroz pobjedu pridodavši si IDS i nacionalne manjine. Politički transformer broj jedan u našoj zemlji, bivši ustaša, a danas najpoznatiji antifašist Stipe Mesić doživio je sudbinu Ive Josipovića, Jadranke Kosor, Slavka Linića, Radimira Čačića i sl. političkih veličina na povratku doživjevši debakl sa prikupljenim 5130 preferencijalnih glasova što je svakako demotivirajuće za osobu koja je bila prvi hrvatski premijer, predsjednik Hrvatske u dva mandata, posljednji predsjednik SFRJ, predsjednik Sabora i sve drugo što se biti moglo. U mirovinu odlazi nakon drugog predsjedničkog mandata s prvim danima 2010. te osniva besmisleni Ured bivšeg predsjednika koji mu je stajao na raspolaganju. Ako je Oreškovićeva vlada imala ijedan racionalan potez, tada je to dovođenje u pitanje egzistencije Mesićeva skupog ureda za koji je od postojanja potrošeno više od tri milijuna kuna, bez da je itko znao njegovu stvarnu funkciju. Mesić pak odlučuje uzvratiti HDZ-u i Mostu kandidirajući se za saborskog zastupnika, uključuje se u HSU uz najavu povratka u aktivnu politiku na velika vrata. Od toliko najavljivana povratka na velika vrata na kraju smo jedino vidjeli hodajućeg političkog mrtvaca koji toga nije bio svjestan iako se izgubio putem od Ureda bivšeg predsjednika do birališta na prijevremenim parlamentarnim izborima. Iako se Zoran Milanović povlači u tišini što je kontradiktorno njegovoj autodestruktivnoj prirodi, jer rezultati su slični kao i prije 10 mjeseci, te će pokušati učiniti sve da na čelno mjesto u SDP-u postavi osobu od povjerenja što već sada čini izravnim uplitanjem kako bi zadržao utjecaj odlučivanja, a Stipe Mesić neće odustati dok ne izgubi i bitku za gradonačelnika grada Zagreba ukoliko se u tu bitku upusti nakon posrnulog povratka na velika vrata možemo uzviknuti uzvik koji danas ima važno mjesto u kolektivnoj memoriji naroda, sa često korištenom kraćom inačicom “Oba su pala” kojom se općenito opisuje uspjeh, odnosi se na jedan od najslavnijih događaja Domovinskog rata, kada su hrvatski branitelji Goran Pauk i Neven Livajić oborili dva zrakoplova tipa jastreb, neprijateljske JNA. Pritom nemojmo ih podcijeniti, jer ipak su njihovi ljudi infiltrirane u sve pore društva.