Vijesti Top vijest
Obilježena 27. obljetnica Brigade kralja Tomislava
U povodu obilježavanja 27. obljetnice Brigade kralja Tomislava, u subotu je u Tomislavgradu održana prigodna svečanost koja je započela svetom misom za sve poginule i umrle pripadnike ove brigade u spomen-bazilici u Tomislavgradu.
Nakon misnog slavlja upriličen je svečani mimohod do spomen obilježja na kojem su, među ostalim, uz predstavnike Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Hercegbosanske županije, ratnih zapovjednika Brigade kralja Tomislava, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, općine Tomislavgrad te Ministarstva obrane BiH, vijenac položili i upalili svijeću predsjednik Vlade Hercegbosanske županije Ivan Jozić s ministrima u Vladi HBŽ-a Stipanom Šarcem i Petrom Galićem.
Na kraju programa obilježavanja Dana Brigade kralja Tomislava i 27. obljetnice njenog utemeljenja održana je i svečana akademija u kino dvorani Kulturno-informativnoga centra u Tomislavgradu na kojoj se, među ostalim prisutnima dirljivim govorom, obratila Nikolina Jolić, dijete poginulog branitelja, koja je tom prilikom navela sljedeće:
"Lijep pozdrav svima prisutnima.
Ja sam Nikolina Jolić i dijete sam poginulog branitelja. Zamoljena sam napisati par riječi o djetinjstvu bez oca. Ova tema mi je i nakon toliko godina bolna.
Dana 10. rujna 1993. ugasio se život jednog oca, muža, brata i sina. Ugasio se u 31. godini života. Taj dan smo nas troje djece ostali bez oca a moja majka bez muža u 29. godini. Samo tri mjeseca prije rodio se moj brat. Otac je bio presretan što je nakon dvije kćeri dobio sina, a taj sin je zbog rata cijeli život bez oca.
Još pamtim dan kad su nam došli saopćiti da je otac poginuo. Majka je kriknula od boli, a ja i sestra smo nepomično sjedile i držale brata u naručju. Bile smo djeca od 8 i 10 godina i nismo shvaćale što se događa. Nismo bile svjesne da oca više nećemo vidjeti, a samo par dana ranije nas je grlio i ljubio kad je odlazio na teren. Zašto, zašto on, pitala sam se. Taj prokleti rat nam je uništio djetinjstvo i uzeo naš oslonac. Kako dalje je bilo iduće pitanje.
Već 26 godina si govorim da je takva sudbina i da je tako moralo biti. Ali, što da nije tako bilo… Moj život bi bilo potpuno drugačiji. Moja majka ne bi ostala sama s troje djece, ne bi osjedila preko noći sa 29 godina. Moj brat bi imao slike sa ocem a ne da ga se sjeća preko njih. Zapitam se kako život može biti tako okrutan.
Tko god je poznavao mog oca Franu kaže da je bio dobar čovjek, ljudina, hrabar i išao je tamo gdje se malo tko usudio ići. Tako i tog kobnog dana.
Često poželim da si bio manje hrabar, oče! Možda bi još bio s nama, ali isto tako znam da nije bilo takvih ljudi, naših hrabrih branitelja, koji su srcem sa krunicama oko vrata išli u rat, tko bi se borio za nas i što bi onda bilo. I sada pamtim tvoje riječi: “Neću da mojoj djeci kažu da im je ćaća dezerter!”
Bio si operiran i dragovoljno si se prijavio.
E, moj dobri oče, dođoše nam vremena kad dezerteri vladaju i kroje nam sudbinu. Rat je odavno završio, a nas i dalje tjeraju sa naših ognjišta, sa naše zemlje. Eto, tata, dođoše nam vremena kad se sudi svemu hrvatskom, kad se na branitelje gleda kao na zločince, kad s podsmjehom govore o našim herojima – majkama. Kažu, lako je njoj: udovica, ima mirovinu a ne znaju da bi naše majke dale zadnju svoju paru da joj muž još jednom pokuca na vrata i da mi djeca zagrlimo svoje očeve.
Samo ja znam koliko se mi puta u život falio: na rođendanima, na upisu u školu, na roditeljskim sastancima na koja si volio ići jer sam uvijek bila dobar đak, na mom vjenčanju, na krštenjima tvojih unuka. Ma, svaki dan.
Imam kćer koja s ponosom nosi tvoje ime – Franciska. I pričam joj oče, o tebi. Pričam joj kako je nekada imala djeda koji je išao i poginuo u ratu. S ponosom nosi i gleda tvoju sliku. Kaže mi neki dan: “Mama, moj heroj je moj dida Frano.” I moj kćeri, kažem joj i suza mi krene.
Stojeći danas tu pred vama, suborcima mog pok. oca, želim Vam čestitati Vaš i naš dan Brigade Kralja Tomislava, a svim našim očevima i palim vitezovima, našim herojima, želim pokoj vječni i neka im je vječna slava i hvala.
Navik on živi ki zgine pošteno!
Nikolina Jolić"
Na kraju programa obilježavanja Dana Brigade kralja Tomislava i 27. obljetnice njenog utemeljenja održana je i svečana akademija u kino dvorani Kulturno-informativnoga centra u Tomislavgradu na kojoj se, među ostalim prisutnima dirljivim govorom, obratila Nikolina Jolić, dijete poginulog branitelja, koja je tom prilikom navela sljedeće:
"Lijep pozdrav svima prisutnima.
Ja sam Nikolina Jolić i dijete sam poginulog branitelja. Zamoljena sam napisati par riječi o djetinjstvu bez oca. Ova tema mi je i nakon toliko godina bolna.
Dana 10. rujna 1993. ugasio se život jednog oca, muža, brata i sina. Ugasio se u 31. godini života. Taj dan smo nas troje djece ostali bez oca a moja majka bez muža u 29. godini. Samo tri mjeseca prije rodio se moj brat. Otac je bio presretan što je nakon dvije kćeri dobio sina, a taj sin je zbog rata cijeli život bez oca.
Još pamtim dan kad su nam došli saopćiti da je otac poginuo. Majka je kriknula od boli, a ja i sestra smo nepomično sjedile i držale brata u naručju. Bile smo djeca od 8 i 10 godina i nismo shvaćale što se događa. Nismo bile svjesne da oca više nećemo vidjeti, a samo par dana ranije nas je grlio i ljubio kad je odlazio na teren. Zašto, zašto on, pitala sam se. Taj prokleti rat nam je uništio djetinjstvo i uzeo naš oslonac. Kako dalje je bilo iduće pitanje.
Već 26 godina si govorim da je takva sudbina i da je tako moralo biti. Ali, što da nije tako bilo… Moj život bi bilo potpuno drugačiji. Moja majka ne bi ostala sama s troje djece, ne bi osjedila preko noći sa 29 godina. Moj brat bi imao slike sa ocem a ne da ga se sjeća preko njih. Zapitam se kako život može biti tako okrutan.
Tko god je poznavao mog oca Franu kaže da je bio dobar čovjek, ljudina, hrabar i išao je tamo gdje se malo tko usudio ići. Tako i tog kobnog dana.
Često poželim da si bio manje hrabar, oče! Možda bi još bio s nama, ali isto tako znam da nije bilo takvih ljudi, naših hrabrih branitelja, koji su srcem sa krunicama oko vrata išli u rat, tko bi se borio za nas i što bi onda bilo. I sada pamtim tvoje riječi: “Neću da mojoj djeci kažu da im je ćaća dezerter!”
Bio si operiran i dragovoljno si se prijavio.
E, moj dobri oče, dođoše nam vremena kad dezerteri vladaju i kroje nam sudbinu. Rat je odavno završio, a nas i dalje tjeraju sa naših ognjišta, sa naše zemlje. Eto, tata, dođoše nam vremena kad se sudi svemu hrvatskom, kad se na branitelje gleda kao na zločince, kad s podsmjehom govore o našim herojima – majkama. Kažu, lako je njoj: udovica, ima mirovinu a ne znaju da bi naše majke dale zadnju svoju paru da joj muž još jednom pokuca na vrata i da mi djeca zagrlimo svoje očeve.
Samo ja znam koliko se mi puta u život falio: na rođendanima, na upisu u školu, na roditeljskim sastancima na koja si volio ići jer sam uvijek bila dobar đak, na mom vjenčanju, na krštenjima tvojih unuka. Ma, svaki dan.
Imam kćer koja s ponosom nosi tvoje ime – Franciska. I pričam joj oče, o tebi. Pričam joj kako je nekada imala djeda koji je išao i poginuo u ratu. S ponosom nosi i gleda tvoju sliku. Kaže mi neki dan: “Mama, moj heroj je moj dida Frano.” I moj kćeri, kažem joj i suza mi krene.
Stojeći danas tu pred vama, suborcima mog pok. oca, želim Vam čestitati Vaš i naš dan Brigade Kralja Tomislava, a svim našim očevima i palim vitezovima, našim herojima, želim pokoj vječni i neka im je vječna slava i hvala.
Navik on živi ki zgine pošteno!
Nikolina Jolić"
