Teško je ne složiti se s mišljenjem po kojemu je nama Hrvatima Bog dao sve osim pameti. Toga se sjetim pred svake izbore. A i između njih. Pogotovu kad nekoliko dana uzastopno pratim ono što se događa na “desnoj” političkoj sceni.
Naša “desnica” ima lidere koji pucaju od “domoljublja”, “časti”, “poštenja”, “stručnosti”, “kompetencije”, “elokvencije”, “dobrih namjera”, “skromnosti”…prepuna je “genijalaca”, “veličina” koje su stasale do takvih razmjera da su stranice povijesti postale pretijesne za njih.
I svi imaju nešto zajedničko, iako toga možda nisu ni svjesni: ništa nisu naučili iz prošlosti.
Ponavljači koji vječito ostaju u prvom razredu (osnovne škole). Za njih ne vrijedi ona po kojoj je povijest učiteljica života. Tvrdoglaviji su nego ovnovi na brvnu. I specijalisti za rad u korist vlastite štete – ne samo svoje, nego i naše. Rogovi u vreći. Pokondirene tikve. Umišljene veličine.
Svaki od tih “lidera” uvjeren je kako je upravo on i samo on bogomdan i jedini pozvan dovesti Hrvatsku tamo gdje je odavno trebala biti – u bolju budućnost. I kad imate desetak takvih (od kojih većina ne bi mogla napuniti ni omanju seosku kino dvoranu – i to ako bi u nju okupili sve članove i simpatizere uključujući bližu i daljnju rodbinu) koji figuriraju kao “nositelji” te “desne” opcije, propast je zajamčena.
“Desnica” se opet podijelila u dva bloka.
Jedni se dohvatili “suverenizma”, drugi “neovisnosti”, a i jedni i drugi su “za Hrvatsku” – barem na retoričkoj razini. I ne mogu se nikako složiti oko toga tko više “voli” tu Hrvatsku. Bojim se prevelike “ljubavi” i suviše strasnih “zagrljaja” koji ako su nekontrolirani i žestoki mogu završiti i gušenjem.
Hrvatska je već odavno umorna od podjela. Od drvenih filozofa, specijalista opće prakse, od “spasitelja”, od onih koji se nemilice tuku u “junačke grudi” i kunu u svoju “ljubav” prema njoj umjesto da je pokažu na djelu. Kako? Pa, možda za početak, da se odreknu nekih svojih fikcija, nerealnih očekivanja, interesa, probitaka?
Ako Hrvatskoj za ljubav nisu u stanju lišiti se vlastitih ambicija, zatomiti taštine i samoljublje, spustiti se na zemlju i shvatiti realnost, onda je pitanje koga više vole: sebe ili nju.
Hrast, HSP dr. Ante Starčević i Hrvatski konzervativci na jednoj strani (pod imenom “Hrvatski suverenisti” – kako to gordo zvuči), na drugoj Neovisni za Hrvatsku s HSP-om koji se nisu očitovali o zajedničkom nazivniku – vjerojatno da “ljubav” ne bi na samome početku pukla.
I, dakako, po starom, dobrom i duboko uvriježenom hrvatskom običaju i jedni i drugi se udarili hvaliti, na sva zvona, nesvjesni činjenice kako to jadno izgleda gledano sa strane. Tomašićka već zna kako će “Hrvatski suverenisti” dobiti najviše glasova, jer imaju “najbolju listu”. No, ni gospođa Esih koja predvodi drugi “desni” blok ne ostaje dužna. Jednako je sigurna u “najmanje jedan mandat” i naglašava kako će se oni “veseliti rezultatima”, ali i “nastaviti i dalje raditi u korist svoje domovine i svoga naroda”.
Za očekivati je da će se u nastavku kampanje za EU izbore i retorika zaoštriti. Tako to kod nas redovito biva. “Desnica” razjedinjena kakva oduvijek jeste (nije mi poznato da se ikad od 1990. godine do danas primakla na puškomet bilo kakvom ujedinjenju) glođe se međusobno jer “puca” na isto biračko tijelo i oni koji bi joj po logici stvari morali biti konkurenti na političkoj sceni ostaju izvan “radara” i dometa kritika. Njima preostaje jedino da ubace još po koju kost, tek toliko da bude “veselije”.
Tako naši vrli “domoljubi”, od izbora do izbora uvijek ista priča.
A ja ih pitam (i jedne i druge): Ružo, Ladislave, Karlo, Bruna, Zlatko i ostali, za ime Boga, o kakvoj to ljubavi prema Domovini i narodu govorite kad niste u stanju izaći iz svoje žablje perspektive i napraviti mentalni pomak u vlastitim glavama?
Jeste li svjesni činjenice da upravo takve umjetne podjele koje vi iz svojih osobnih egoističnih razloga pravite ostavljaju prostor onima koji nisu skloni Hrvatskoj i nije ih briga za njezinu sudbinu?
Ako iskreno vjerujete u ideale koje zagovarate i ako doista i jedni i drugi iznad svega stavljate Hrvatsku, zar i ta jedna jedina (ali bitna, najvažnija!) poveznica nije dovoljna za okupljanje pod isti kišobran?
Još jedna prilika je propuštena i sve je manje nade da će se u bliskoj budućnosti bilo što pomaknuti u glavama naših umišljenih “veličina”.
Daj Bože da na parlamentarnim i predsjedničkim izborima ne bude još i gore. I da se ne pojavi još koji “desni” blok. Na radost neokomunista, kvaziliberala, anarhista i ovih farizeja koji glume “demokršćane” i cinično nam se smiju u lice.
S pravom. Zaslužili smo.
Ima jedna stara kineska poslovica koja kaže: “Ako od sebe napraviš magarca, nemaš se pravo ljutiti što te jašu”.
