Od Oluje nije bilo ovakve euforije, no tu smo priliku propustili. Možemo li iskoristiti novu?

Hrvatska je posljednjih dana sasvim drugačija od one "prije nogometa". Bilježili smo dobre gospodarske pomake, sjajan početak turističke sezone što znači i punjenje proračuna, spašen je Agrokor, a njegov bi pad imao težak domino efekt na socijalnu sigurnost zemlje. Dva najvažnija zagrebačka brda nisu bila u dobrim odnosima, optimizma ni za lijek iako se moglo naći razloga. Neka teška atmosfera kojoj se nije naziralo rješenje. A onda nas krenulo. Nismo za prepoznati, ljudi hodaju ulicama sa zastavama, šahovnice na automobilima, svi se tapšaju po ramenima, susjedne, nama baš nenaklonjene zemlje dolaze vidjeti kako se veselimo. Cijeli svijet je čuo za malu simpatičnu zemlju čvrstih, ali pristojnih mladića kojima je u svakoj izgovorenoj rečenici Bog i domovina. I nitko nas ozbiljan ne proziva za nacionalizam. Žele se slikati pod našom zastavom i navijaju za nas. Zašto je hrvatska nogometna reprezentacija pokazala da može biti uspješnija od hrvatske političke reprezentacije?Kao i obično, najjednostavniji odgovor sadrži u sebi najviše istine. U nogometnoj reprezentaciji igraju stvarno najbolji, oni koji su već ranije pokazali i dokazali da znaju ono zbog čega su pozvani. Na drugoj strani vrlo su zagonetni kriteriji po kojima naši birači daju svoj glas nekome na izborima. Za dokaz točnosti ove teze dovoljno je pogledati posljednja istraživanja biračkih preferencija. I dalje je stabilna popularnost stranke koja bez imalo srama obećava ono što ne može provesti u stvarnost, barem ne u državi koja nije bogata poput Norveške ili Saudijske Arabije. Kada bi se politika preslikala na nogomet, Živi zid bi ispao u kvalifikacijama. Ali, politika nije nogomet. Budući da već imamo takvo stanje u kojem birači uporno daju svoj glas onima koji upornije kritiziraju, zapitajmo se postoji li ikakva šansa da se ovo pozitivno ozračje prenese i na ostala područja našeg života? Od Oluje nije bilo ovako velike euforije. Tu smo priliku, na žalost, propustili. Možemo li ovu bolje iskoristiti?Ključ uspjeha reprezentacije je izbornik, vođa. A ključ Dalićevog uspjeha je, kažu, stručnost, skromnost i poniznost. Pristojan je. Ne razbacuje se velikim riječima. Svi ga razumiju i ne pretendira biti elita. Svakom svojom gestom poručuje da bi bio najsretniji na ulici s 'običnim' ljudima koji se vesele njegovom uspjehu, uspjehu igrača koje vodi. Nikoga ne čudi njegovo osvajanje nacije. Sjetimo se dočeka Gotovine i Markača nakon oslobađajuće presude. Gotovina je naciju osvojio skromnom izjavom u kojoj je pozvao da prošlost ostavimo iza sebe i okrenemo se budućnosti. Ni Dalić nije htio imati utege iz prošlosti. Pozvao je Lovrena i Strinića, dvojac za koji se govorilo da ne mogu zajedno. Sada ih gledamo kako se grle na kraju utakmica. Kada se Nikola Kalinić pobunio i poželio izborniku nametnuti svoje kriterije u izboru igrača, Dalić mu je pokazao put kući. Navodno se tako postavio i prema nekima koji su mislili da odlučuju u nogometu. Mozda mu je Kalinić i nedostajao, ali snaga pravog vode je da se ne da ucjenjivati. Nikome. Ni slabijima ni jačima. Tko ne prihvaća pravila, vani je. To je jedan od najvažnijih trenutaka hrvatske reprezentacije. Možda je to karika koja nedostaje hrvatskim političkim reprezentacijama. Previše onih koji nameću svoje želje i kriterije. U hrvatsku nogometnu reprezentaciju pozvani su samo najbolji, bez obzira gdje su rođeni i gdje sada žive. Važno je samo da su spremni sve dati za dobrobit svoje zemlje. Zašto to ne možemo primijeniti u politici?Zašto brojni poslovno uspješni Hrvati nisu dovoljno dobri da svoje poslovne uspjehe ostvare u svojoj zemlji?Sjetimo se samo priča o uspješnim poslovnim ljudima u Rusiji, puno neutemeljenih priča. Danas, kada pomažu u organiziranju hrvatske navijačke atmosfere, postali su ponovo dobri i više nitko u njih ne sumnja. Zaboravljamo čak i da ih nismo iskoristili kako bi se Hrvatska probila na tako veliko tržište. Tko je to trebao napraviti? Neki samozatajni izbornik. Nismo se smjeli odreći svoje dijaspore zbog kvazi populističkih teza o plaćanju poreza u drugoj državi. Njih ionako plasiraju oni koji dijasporu ne prihvaćaju jer im, možda, savjest nije čista... A tako je lijepo kada svi navijamo za svoju zastavu i šahovnicu, bez obzira na kojem kontinentu bili. I kada svi imamo jednu reprezentaciju. Nekako mislim, iz ovih ćemo pobjeda valjda izaći ne samo sretniji već i - pametniji!