Djeca veterana oboljelih od PTSP-a imaju dvostruko veći rizik oboljeti od različitih psihičkih poremećaja, depresije, agresije...
Ratni veteran s dijagnozom PTSP-a patio je od nesanice, bojao se izaći iz kuće te uz jasne i "žive" zvukove i mirise ponovno proživljavao ratne traume. Na pitanje psihijatra što mu je najteže trpjeti od svega toga, odgovorio je: to što se nije u stanju igrati ni baviti svojom petogodišnjom kćeri, zbog čega osjeća krivnju i sram. Takvu priču ima gotovo polovica branitelja oboljelih od PTSP-a čija djeca, kako je dokazalo znanstveno istraživanje, imaju dvostruko veći rizik da obole od istog tog poremećaja, ali i od depresije, agresije...
I čije supruge, njih čak trećina, također ima simptome traume pa se od PTSP-a i njegovih posljedica na psihijatrijskim odjelima mogu susresti cijele obitelji veterana. To je tužna realnost iako je PTSP s godinama u hrvatskoj javnosti postao podcijenjena psihička dijagnoza, a riječ je ozbiljnom poremećaju koji zahvaća cijele obitelji te određuje i živote onih koji se u vrijeme Domovinskog rata još nisu ni rodili.
Traumatizirane supruge
– Rat je katastrofična trauma koja ima dugotrajne negativne učinke na mentalno zdravlje stanovništva. Istraživanja konzistentno pokazuju povezanost ratnog PTSP veterana i psihopatoloških simptoma u članova njihovih obitelji. U obiteljima veterana oboljelih od PTSP-a posljedice traumatizacije često se prenose na cijelu obitelj i ravnoteža obiteljskog sustava znatno se poremeti. PTSP veterana utječe i na mentalno zdravlje njihovih supruga i majki njihove djece te na njihov bračni odnos. Osobe koje pate od PTSP-a zbog svojih emocionalnih teškoća i obrazaca ponašanja mogu imati znatne teškoće u odnosima sa svojom djecom. Premda veterani s PTSP-om često navode da su im djeca jedini smisao života, oni često zbog svojih emocionalnih teškoća nemaju dovoljno kapaciteta baviti se njima na pravi način, što ih dodatno opterećuje i može produbljivati psihičke probleme.
Vlatka Boričević, dr.sc. pshijatrica
Doc. dr. sc. Tomislav Franić iz KBC-a Split u svojem je znanstvenom radu pokazao da je sudjelovanje očeva u Domovinskom ratu povezano sa suicidalnim promišljanjima u njihovih sinova – objašnjava dr. sc. Vlatka Boričević Maršanić, psihijatrica iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, te ističe kako je utjecaj ratnog PTSP-a veterana na njihovu djecu vrlo kompleksan. Očeve ratne traume na djecu se, kako objašnjava ova psihijatrica, mogu prenositi na više načina. Ponašanje oca, stoga, jedan je od načina "prijenosa" PTSP-a, odnosno njegovo agresivno ponašanje, niska samokontrola i frustracija karakteristična za ovu bolest.
– Prijenos traumatskih iskustva s očeva na dijete može se ostvariti i mehanizmima projekcije i identifikacije. Očevi s PTSP često imaju teškoće u zadržavanju svojih emocija i u nastojanju smanjivanja vlastitog distresa mogu negativne emocije prenositi na svoje dijete. Dijete može početi doživljavati očeve emocije i iskustva kao vlastite. Ovi nesvjesni procesi mogu otežavati formiranje vlastite osobnosti djeteta i dovesti do nastanka simptoma istovjetnih očevim kao što su socijalna izolacija, krivnja i otuđenost. Stupanj identifikacije djeteta s ocem ovisi o kvaliteti odnosa otac – dijete te da djeca koja imaju blizak odnos sa svojim očevima razvijaju najsličnije i najteže simptome – otkriva dr. Boričević Maršanić te dodaje da je treća mogućnost da očevi veterani negativnim utjecajem na obitelj u cijelosti utječu i na vlastitu djecu.
Općenito je, naime, znanost utvrdila da je u veterana s PTSP poremećajem slabija unutarobiteljska povezanost nego u veterana koji ne pate od te bolesti. Veteran otac često je psihički odsutan i ne sudjeluje u obiteljskoj svakodnevici te takva nejasna uloga zbunjuje djecu i dovodi do gubitka poštovanja prema ocu. Nadalje, pokazalo se da je psihološko funkcioniranje te skupine djece bitno u vezi s problemima majki, a upravo su supruge veterana koji pate od PTSP-a traumatizirane. Noćne more, nesanica, kroničan umor, depresija, sklonost infekcijama, probavne smetnje – samo su neki od simptoma što trpe te žene koje često na sebe moraju preuzeti cjelokupnu brigu o obitelji. Stopa razvoda tih brakova viša je od one u ostatku populacije.
Šutnja ili razotkrivanje
Način komunikacije u ovim je obiteljima često šutnja ili razotkrivanje o ratnim traumama, a djecu traumatiziraju obje opcije. U prvoj djeca uočavaju, objašnjava naša sugovornica, da je otac tužan i plače, ali ne razumiju zašto, dok u drugoj krajnosti, kada se djeci otkrivaju očeve traume, ona se uznemire i osjete strah.
– Zapravo možemo govoriti o transgeneracijskom prijenosu posljedica samog stradavanja i traume roditelja na sljedeće generacije. Program liječenja ove populacije djece uvijek nudi obiteljsku terapiju u cilju poboljšanja odnosa, ekspresije emocija, komunikacije, strategija rješavanja problema. Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež najveća je ustanova u Hrvatskoj za dijagnostiku i liječenje psihičkih poremećaja djece i mladih te nudi tretman na sve tri razine, od ambulantnog, preko dnevne bolnice do bolničkog liječenja na našem bolničkom odjelu. U svakom odjelu mogu se susresti djeca veterana s PTSP-om koja su uključena u tretman zbog različitih psihičkih poremećaja – kaže dr. Boričević Maršanić koja, uz mnoge druge svoje pacijente, pamti i jednu 15-godišnjakinju koja se pokušala ubiti.
Otac PTSP veteran, koji se izolirao od obitelji, i majka koja je morala voditi brigu o svemu bili su slika svakodnevice i obitelji koju ta djevojčica, odlaskom starije sestre od kuće, nije mogla više podnositi. Cijela je obitelj bila na liječenju, terapija je trajala dvije godine, uloga oca je ojačana i ostvarena je komunikacija. Sretan je to završetak u ovoj obitelji, a tko zna koliko njih još treba pomoć.
Istraživanje doc. dr. sc. Tomislava Franića pokazalo je da je sudjelovanje očeva u Domovinskom ratu povezano sa suicidalnim promišljanjima njihove djece.
Vlatka Boričević, dr.sc. pshijatrica
