Odbio 412.000 eura pa deložiran

Marijan Brčina je kuću od 68 kvadrata od Ministarstva branitelja 2006. kupio za 37.000 kuna. Grad mu je, za iseljenje radi izgradnja punog profila Branimirove, nudio 412.000 eura, a kad je odbio onda su mu ponuđena na korištenje dva stana. Ni to nije prihvatio… Sad najavljuje žalbu zbog izvlaštenja Dokumentaciju sam pregledala i Brčine imaju pravo ostati u kući ili, u najmanju ruku, imaju pravo na odgodu deložacije – objašnjavala je jučer pokraj Heinzelove 54c odvjetnica Radmila Bonifačić, dok su iz kuće, posljednje prepreke Branimirove u punom profilu, radnici iznosili stvari. Odgoda nije dolazila u obzir, znali su to i sami Brčine, jer još prošlog tjedna došla je obavijest od Grada kako će dio Branimirove, upravo kod njihove kuće, biti zatvoren od 23. svibnja u pet ujutro pa do 11. srpnja – zbog radova.

Otišli prijateljima

I točno u pet ujutro policijske su vrpce okružile kuću, što je iznenadilo i same stanare koji su dolazak predstavnika Grada, policije, ali i Živog zida te branitelja, koji su trebali pokušati spriječiti deložaciju, očekivali tek u deset sati. – Nismo uspjeli pomoći jer nas ne puštaju više blizu – rekli su prijatelji obitelji Brčina, dok je Živi zid pred kuću poslao četiri svoja člana. [video width="480" height="320" mp4="http://portal.braniteljski-forum.com/wp-content/uploads/Odbio-412.000-eura-pa-deložiran-Večernji.hr_.mp4"][/video] Oni, međutim, kako su sami objasnili, nisu ni došli ovog puta spriječiti deložaciju, već su je došli – snimiti. Dobrovoljno, koliko to može biti, kako je objasnio Marijan Brčina, kada na vrata dođe trideset pripadnika interventne policije, njegova je obitelj na kraju ipak izašla iz kuće koja im je bila dom posljednje 34 godine. – Bit ćemo zasad kod prijatelja u Oborovu pored Rugvice – rekao je Brčina, dok je njegova odvjetnica najavila tužbu protiv Ministarstva branitelja od kojeg su Brčine 2006. kupile kuću, ali i “svih upletenih” jer je “pri sklapanju ugovora napravljen niz nepravilnosti”.

Tražio više od milijun eura

Podsjetimo, Marijan Brčina kuću od 68 četvornih metara u Heinzelovoj kupio je 2006. od Ministarstva branitelja za 37.000 kuna, nakon što je dotad u njoj s obitelji živio kao zaštićeni najmoprimac. Kupoprodajni ugovor poništio mu je Županijski, a zatim i Vrhovni sud, kad se shvatilo da je Heinzelova 54c na trasi tada buduće Branimirove. Pregovori s Gradom o preseljenju obitelji trajali su godinama, a glavni “kamen spoticanja” bio je upravo vlasništvo same kuće.

Meni i supruzi nude stan u kojem možemo biti do kraja života, dok bi sin s obitelji trebao otići u stan u kojem može ostati pet godina. Na to nismo željeli pristati

– Marijan Brčina tijekom postupka isticao je da je on vlasnik cijele predmetne nekretnine, površine 1084 četvornih metara, potražujući isplatu u iznosu od 1200 eura po kvadratu, odnosno ukupno 1,300.800 eura, iako nikada nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik – poručili su iz Grada dodajući kako je Brčini nadležno Ministarstvo u najam dalo samo kuću od 68 četvornih metara, bez zemljišta za koje je on također tvrdio da je njegovo. U zamjenu za iseljenje ponudili su ekvivalent, kažu, također nekretnine u kojoj bi obitelj boravila kao zaštićeni najmoprimac. – Meni i supruzi nude stan u kojem možemo biti do kraja života, dok bi sin s obitelji trebao otići u stan u kojem može ostati pet godina. Na to nismo željeli pristati – rekao je Marijan Brčina dan nakon što su mu došli papiri za deložaciju. Prije no što su obitelji ponudili spomenute stanove, kažu iz Grada, za kuću u Heinzelovoj nudili su im 412 tisuća eura, na što obitelj nije željela pristati.

Uspomene mogu stvoriti i negdje drugdje "Tko njima daje pravo da koče razvoj cijelog grada?" "Jesu li izišli konačno?" "Kad kreće rušenje te straćare?" Prolaznici na Heinzelovoj jučer su vrlo hladno promatrali kako radnici pakiraju stolce, jastuke, posuđe, igračke, živote obitelji Brčina stavljaju u kamione i odvoze. Kamo će, pitao nije nitko, ali rado su komentirali iznose koje je obitelj navodno odbila, tražila ili uvjetovala za “šupu” s okućnicom. – Trebao je uzeti ono što su mu prvo nudili, ovako će sada ostati bez svega – zaključila je jedna gospođa u godinama te se najbliže približila istini. Točno je, baš kao i ostali bivši stanovnici Branimirove, Brčine su možda trebali prihvatiti prvotnu ponudu Grada i iseliti se. Tri godine čeka se nastavak radova na cesti, a upravo u to vrijeme već su se mogli prilagoditi novom kvartu, novoj kući ili stanu. Ni prvi ni zadnji nisu koje je razvitak grada “istjerao” iz kuće. Kuće u kojoj su odgojili svoju djecu, dočekivali ih na povratku iz škole, tješili nakon propalih prvih ljubavi, dočekali i prvu unučicu. Struka je jasna, jasan je Grad, jasno je Ministarstvo, a jasni su i Zagrepčani – izvlaštenje onih koji su na trasi vitalnih prometnica nužno je. Koliko, međutim, vrijede uspomene, nitko nije znao reći. Ali one se uvijek mogu stvoriti i negdje drugdje.