Ogorčen sam, ali ne i iznenađen - nepravde me snalaze od rata

Ministar branitelja nije odgovorio na žalbu zbog odbijene jednokratne pomoći CERIĆ, ZAGREB – Tomislav Dakić (48) iz sela Cerić, pokraj Vinkovaca, samohrani otac čija je 14-godišnja kći Magdalena oboljela od leukemije, ogorčen je na institucije države za čiju se, kako to kaže, slobodu i samostalnost borio 1991. godine. – Nisam išao braniti Hrvatsku radi činova i mirovine, ili nekih privilegija, nego kao iskreni domoljub, kakvi su bili i mnogi drugi pošteni branitelji. Sada, u najtežim trenucima u mojem životu i kada mi je pomoć najpotrebnija, i to za život i zdravlje mog djeteta, u “svom” ministarstvu ne nailazim na odgovor – govori Dakić, koji s bolesnom kćeri mjesecima već, unatoč teškom financijskom stanju, boravi u Zagrebu jer su, reći će, jedno drugome u bolesti oslonac.

Za moju Magdalenu borit ću se do kraja, kaže Tomislav

Dragovoljac i invalid Domovinskog rata Tomislav Dakić s kćeri (o čemu je “Glas” već pisao), živi od 3500 kuna mirovine i 114 kuna invalidnine, no s obzirom na kredit, mjesečna primanja su im oko 2400 kuna. Mirovina s priznatih samo 20 posto invaliditeta na osnovi PTSP-a samo je jedna od nekoliko nepravdi koje taj hrabri otac nabraja, jer se, kaže, s njima suočava od ratnih godina. – To što su me odbili kada sam u Ministarstvu branitelja zatražio jednokratnu financijsku pomoć zbog troškova liječenja moje Nenke, i priložio dokumentaciju, najteža je. Kako sam '91. bio spreman život dati za domovinu, tako sada, 23 godine poslije, bijem bitku za ozdravljenje moga djeteta i doslovce sam opet spreman život dati ako treba za njezino zdravlje i život. Za moju Magdalenu borit ću se do kraja – kazuje, dodajući kako “ne želi moliti, nego traži ono što mu pripada”. Govoreći o nepravdama koje je doživljavao sve godine od Domovinskog rata, i borbi protiv njih, Dakić kaže da se i danas mora boriti za svoja prava “proizišla iz činjenice da je bio dragovoljac Domovinskog rata od prvog dana 90-ih godina”. – U početku sam bio u pričuvnom sastavu policije i zadužio prvo oružje, a od lipnja '91., u 109. vinkovačkoj brigadi HV-a, na položajima sam oko Cerića, Nuštra i Vinkovaca. U jesen te krvave '91. bio je i prvi izravni susret sa smrću, kada je na položaj koji smo držali između vinkovačkog naselja Mala Bosna i Cerića pala granata i usmrtila mog prijatelja iz djetinjstva, a ubrzo se pokazalo, na žalost, da će smrti i stradanja biti još. Jer 2. listopada neprijatelj je s 40 oklopnih vozila okupirao moj rodni Cerić, pri čemu je poginulo 46 branitelja i civila, a 15 ih se još vode nestalima. Bili smo na isturenom položaju prema Ceriću s HOS-ovcima u jednoj kući kada nas je opkolilo 15-ak oklopnjaka i doslovce rušilo kuću nad nama. Jedva naoružani, pokušali smo se izvući, istrčali smo i između tenkova pobjegli kroz kukuruze samo nas nekoliko. Vidjeli smo kako nam suborci padaju pokošeni rafalima…. Od nas dvadesetak, mislim da nas se šestero spasilo, i još trojica koji su, međutim, bili zarobljeni i prošli pakao logora. A tog istog nesretnog dana na drugom kraju Cerića s još petoricom branitelja i civila uhvaćen je i moj otac Đuro. Strijeljan je, a do danas nisam uspio doznati gdje je njegov grob – prepričava Dakić teškoće rata u kojem ga je na položaju u Nuštru, pred Božić '91., snašlo i ranjavanje u trnutku kada je granata pala na kuću s braniteljima. Bilo je stradalih od gelera, a stradao je i Tomislav Dakić od jakih udaraca po glavi i leđima uslijed rušenja kuće. Iako je u nekoliko navrata obnašao zapovjedne dužnosti, što je sve, kazat će, evidentirano u MORH-u, činovi su ga zaobilazili, nije dobio ni položaj u Zbornom području Osijek “pod čudnim okolnostima”, što sve drži nepravdama, jer je “bilo prijatelja i rođaka koji su imali prioritet”. Ipak, i u Oluji je držao položaje kod Nuštra, a kasnije se opet vratio svom predratnom poslu tajnika Organizacijskog odbora Vinkovačkih jeseni, no 2005. godine ozbiljno je obolio. – Operacije glave, potom i kralježnice, ugradnja pumpe i pločica. Liječnici su rekli da je posljedica ozljeda u ratu, no komisije za mirovinu to nisu priznale, nego samo 20 posto invaliditeta zbog PTSP-a. Nisu mi priznate ni zapovjedne dužnosti – kazuje Dakić, koji je mirovinu zatražio postavši nesposoban za rad, a mora riješiti egzistenciju obitelji. – Ispalo je da sam se valjda razbolio od sjedenja na radnom mjestu. Sve su to velike nepravde s kojima se borim od Domovinskog rata – dodaje.