'Oluja' kao podsjetnik na vrijeme kad smo vjerovali u čuda

Što je danas ostalo od svega toga? Postali smo nacija umorna od same sebe, a devedesete proglasili mračnima. Sve do oslobađanja Gotovine i Markača, o "Oluji" i Domovinskom ratu pisalo se isključivo pod vidom zločina, snimani su filmovi, krenula hajka na branitelje i njihove "povlastice", među kojima su i geleri u tijelu, sama država (Mesić) radila je u Haagu protiv države... Njemački teolog Rudolf Bultmann, radeći na demitologizaciji Evanđelja u prvoj polovini prošlog stoljeća, napisao je da današnji čovjek ne može vjerovati u čuda jer sluša radio. I eto ti odmah čuda: teolog ne vjeruje u čuda! Ili još većeg čuda: Čovjek od duha protiv duha, protiv neobjašnjive tajne, rabi argument tehnike. Radio. Kada su svojevremeno, nakon više desetljeća, ekshumirali tijelo suor Bernardet koje je bilo neraspadnuto, također se digoše mnogi objašnjavati ovo čudo raznim prirodnoznanstvenim kauzalnostima, protiv čuda nahrupila raznorazna racionaliziranja. Zašto se ljudi boje vjerovati u čuda, a čuda oko nas na sve strane? Zar nije čudo da je suor Maria de Agreda iz svog kastiljskog samostana u 17. stoljeću evangelizirala indijanska plemena u Teksasu? Ili čudo zvano Blaise Pascal: on piše "Apologiju kršćanstva" protiv ateizma dok još ateizam kakvom se on obraćao, a kakav danas poznajemo, nije niti postojao. Govoriti, kao Pascal, još nerođenoj publici, kakvo čudo! Čuda nisu vezana samo uz uski religijski kontekst. Zar nije čudo da je Kant predavao geografiju i suvereno razglabao o globalnim temama svoga vremena, a da se nikada nije maknuo iz Koenigsberga? Ili američka antropologinja Margaret Mead, koja je izvrsno izučavala seksualne navade Samoanaca u svom kabinetu u Sjedinjenim Državama. Jedan od takvih je i kazališni kritičar, Borgesov prijatelj Juan Wilcock, koji je radio izvrsne kritike predstava na koje uopće nije otišao, ali je maestralno secirao izvedbu uz sveopće odobravanje, i to još u Papinom glasniku "L' Osservatore Romano". Čudo neviđeno, čovjek je poznavao izvrsno redateljev način rada i rukopis koji se stalno ponavljao. Uskoro će i jedna važna obljetnica, stotinu godina od obraćenja Gilberta Keitha Chestertona na katoličko kršćanstvo. Taj čovjek bio je čudo. Jedan od najvećih genija svoga vremena, homo universalis, koji se svaku večer prije spavanja, poput djeteta, molio svom anđelu čuvaru. Je li bio lud ili zaluđen mitovima? Najbolje je riječ prepustiti njemu: "Što je to što ljude održava razumnim? Moguće je dati općeniti odgovor što ljude kroz samu povijest održava pri zdravom razumu. Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji a drugu u carstvu čudesa… Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik pak dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno… Najsigurniji znak ludila je kombinacija logičke potpunosti i duhovne skučenosti. Luđak nije onaj koji je izgubio razum, već onaj koji je izgubio sve osim razuma." Chesterton je smatrao da ljudi griješe što djeci čitaju bajke, jer bajke su za odrasle, za djecu je stvarnost koja je u sebi toliko puna čuda i čudesnoga, više i od najmaštovitije bajke, što dječje oko tako lako zapaža. Djetetu je čudo i kada puše vjetar i kada pada kiša, tako je i misticizam o kojem Chesterton govori prirodna sposobnost svakoga čovjeka kojemu vas ne moraju učiti skupi gurui s Dalekog istoka ili specijalizirani priručnici. Kroz proces socijalizacije ta mistička "sposobnost", vlastita svakom čovjeku, nažalost može biti, i često jest, ugušena "morbidnim logičarenjem", kako veli on. Nije problem dakle, logika, već ona morbidna, koja ne dopušta ništa što nije objašnjivo. Takvi traže da se dokaže i postojanje Boga, previđajući da Bog koji bi se mogao dokazati više ne bi bio Bog, već manipulativno sredstvo u ljudskim rukama, kako je to više puta u povijesti učinjeno. Čudo, da ne bude nesporazuma, ne znači čovjekovu pasivnost, naprotiv, kao u onoj narodnoj: pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći. Vjerovati i djelovati u ostvarenju naizgled nemogućeg početak je svakog čuda. Hrvatska vojska i policija u akciji "Oluja" oslobodila je Knin, slomila kralješnicu Miloševiću i spasila Bihać od nove Srebrenice. To su bile godine, devedesete, kada je ovaj narod još vjerovao u čuda, kao što je nastanak i oslobađanje hrvatske države. Sve se dogodilo protivno svakoj logici, i vojnoj i (geo)političkoj. Tada smo kao narod još bili "maloljetni", vjerovali smo u čuda, ona su nam bila kao nešto prirodno. I dogodila su se. Što je danas ostalo od svega toga? Postali smo nacija umorna od same sebe, a devedesete proglasili mračnima. Sve do oslobađanja Gotovine i Markača, o "Oluji" i Domovinskom ratu pisalo se isključivo pod vidom zločina, snimani su filmovi, krenula hajka na branitelje i njihove "povlastice", među kojima su i geleri u tijelu, sama država (Mesić) radila je u Haagu protiv države... Hvala momci, i živima i palima za Domovinu. Oni su dokaz da se ima smisla boriti, da su čuda i dalje moguća. Samo nam manjkaju takvi muževi i žene kao iz "mračnih" devedesetih... Ivica Šola/SD