Vijesti Top vijest
ONI SU PONOS DOMOVINE: 11 HRVATSKIH JUNAKA KOJI SU SPASILI BJELOVAR
Na mjestu junačke pogibije naših vitezova danas se nalazi Spomen područje Barutana koje sjeća na vrijeme koje je tražilo žrtve najboljih među nama...
Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stjepan Legčević, Nikola Petrić, Mario Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić i Milan Vuković – istinski su junaci hrvatskog Domovinskog rata i zaslužuju da ih se sjećamo s poštovanjem i dubokom zahvalnošću… Ovih 11 pripadnika Zbora Narodne Garde svojim su tijelima i životima spriječili zločinca Milana Tepića, majora zločinačke falange koja je sebe još uvijek zvala “JNA”, u naumu da grad pod Bilogorom pretvori u zgarište što bi imalo nesagledive posljedice i uzrokovalo goleme žrtve. Samo trojica od njih su pokopani. Svakoga 29. rujna, Bjelovarci odaju počast svojim braniteljima polaganjem vijenaca ispred spomen obilježja na središnjem gradskom Trgu Eugena Kvaternika i pred gradskom katedralom (za civilne žrtve rata). Čitaju se imena poginulih i potom se u mimohodu odlazi na svetu Misu na Spomen području Barutana – mjestu na kojemu su položili živote za slobodu svoga naroda i samostalnost Hrvatske. Tog 29. rujna 1991. na području Bjelovara su poginuli i: vojnik Tihomir Žaja, te civili Amalija Danjek, Ruža Pavleka, Katica Klišanić, Petar Kozić i Tomislav Šarić. Veliko negodovanje, pa i ogorčenje građana Bjelovara izazvali su srpski ekstremisti već u razdoblju od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine, kada su po naputku svoga terorističkog vodstva iz Knina (Milana Martića, Milana Babića i drugih) organizirali “srpski referendum o izdvajanju iz Hrvatske” (glasačko mjesto bilo je u pravoslavnoj crkvi sv. Trojice), iako ih je na području Bjelovara bilo samo 9,61%. Poslije svih četnikovanja na srpskim mitinzima (od veljače 1989. godine nadalje), preko rušenja balvana, terorističkih napada na policijske postaje, hrvatske redarstvenike i civile, do sukoba sa srpskim ekstremistima na Plitvicama, u Pakracu i pokolja u Borovu Selu, uz već spomenuta razaranja i etničko čišćenje istočne Slavonije, ljeto 1991. godine označilo je početak borbe hrvatskoga naroda za čisto biološko preživljavanje. Razoružana Hrvatska (kojoj je između dva kruga prvih demokratskih višestranačkih izbora u svibnju 1990. oduzeto kompletno naoružanje TO), bila je izručena na milost i nemilost do zuba naoružanoj zločinačkoj kamarili oličenoj u “JNA” koja je sklopila pakt s dojučerašnjim “ljutim ideološkim neprijateljima” (četnicima i monarhistima) i pod izlikom “odbrane ugroženih Srba”, te skupa s njima i domaćim teroristima krenula u brutalnu okupaciju Hrvatske i uništenje hrvatskoga naroda. Dakako da sve skupa nije moglo ostaviti ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj, pa niti Bjelovarce, koji su bili potpuno svjesni što im se sprema. Hrvatima u toj situaciji nije bilo druge nego blokirati vojarne i skladišta ratnog materijala, te se tako opskrbiti za obranu golih života. Prvi otvoreni sukob s hrvatskim snagama u kojemu su sudjelovale postrojbe “JNA” iz bjelovarske vojarne dogodio se 16. kolovoza na području Okučana (zapadna Slavonija). Tada je u borbu poslana borbena skupina 265. mehanizirane brigade, što Bjelovarci nikako nisu mogli prihvatiti sa simpatijama, budući da je već tada bilo posve jasno kako vojska u savezu s velikosrpskim ekstremistima i četnicima razara i etnički čisti Hrvatsku. Započelo je s okupacijom Baranje (3. srpnja), nastavilo se razaranjem sela Ćelije (7. srpnja), okupacijom Dalja, Aljmaša i Erduta (1. kolovoza) i progonom stanovništva s tog područja, uz golema razaranja i masovne zločine diljem istočne Slavonije, uz svakodnevne topničke udare i zračne napade na sela i gradove – od Vukovara do Vinkovaca, Osijeka i Slavonskog Broda. U Bjelovaru je organizirana Narodna zaštita i uspostavljen Krizni stožer. Namjere agresorske vojske bile su posve jasne: oni su planirali spojiti snage s kojima su raspolagali u Bjelovaru s onima iz Virovitice i Okučana i na tom dijelu presjeći Hrvatsku. Bjelovar je u tomu igrao značajnu ulogu, jer su tamo bile smještene znatne količine oružja, minsko-eksplozivnih sredstava, streljiva i drugog ratnog materijala, te elitna 265. motorizirana oklopna brigada s desecima tenkova, oklopnih vozila, topova i višecijevnih bacača raketa. Za grad Bjelovar i okolicu, najveću opasnost predstavljali su vojarna “Božidar Adžija” i skladište oružja i eksploziva u šumi Bedenik , tzv. Barutana. U tim je objektima ostalo oko 350 vojnika i pedesetak oficira – uglavnom zadrtih velikosrpskih ekstremista koji nikako nisu bili spremni predati se hrvatskim snagama. Unatoč pregovorima, bilo je jasno da otežu s odlukom i nastoje sav raspoloživi ratni materijal i tehniku izvući i prebaciti izvan Republike Hrvatske. Do zaoštravanja stanja došlo je naročito poslije nestanka 18 hrvatskih dragovoljaca iz Bjelovara (8. rujna) u blizini sela Kusonje (kod Pakraca). Rodbina nestalih krivila je za sve “JNA” i zahtijevala od Kriznog štaba konkretne korake u smislu pritiska, kako bi se ovaj problem riješio, no odgovorni iz vojske tvrdili su kako nemaju saznanja vezano za taj događaj. Budući da su incidenti “JNA” i četnika učestali diljem Hrvatske, a u pojedinim područjima (istočna Slavonija, Banovina, Kordun, Lika, sjeverna Dalmacija) se već vodio pravi rat, hrvatski je državni vrh 12. rujna donio odluku da se ide u blokadu svih vojarni na području Republike Hrvatske (uz prekid opskrbe strujom, vodom i hranom). No, i pored toga, nastavljeni su pregovori i vojnici, oficiri i podoficiri pozivani su da napuste vojarne i skladišta, te da bez ikakvih problema i sankcija slobodno i bez smetnji odu kud žele. Pošto nije naišlo na dobru volju druge strane, Zapovjedništvo obrane Bjelovara započelo je pripreme za zauzimanje vojnih objekata (u razdoblju od 21. do 29. rujna). Dana 27. rujna iz Glavnog stožera HV, stigla je zapovijed da se stanje u Bjelovaru mora razriješiti do 30. rujna. Dva dana poslije (29. rujna) započela je operativna realizacija plana HV pod kodnim nazivom “Bilogora”. U 7 sati ujutro započeo je napad na vojne objekte u Bjelovaru i okolici i uglavnom su bez većih problema zauzeti svi ključni položaji koje je do tada držala “JNA” – osim glavne vojarne u samome gradu (“Božidar Adžija”) i objekata u okolici grada, koji su također napadnuti istoga dana. Pukovnik Rajko Kovačević je, međutim, zapovjedio tenkovsku paljbu na grad, pri čemu su srušeni ili oštećeni deseci kuća, jedan tenk je čak napustio vojarnu i otvorio vatru na okolne zgrade i stambene objekte. U međuvremenu se doznalo da je isti oficir zatražio zračnu potporu, pa je HV ubrzala svoje akcije. Nakon cjelodnevne borbe u kojoj se neprestano razmjenjivala vatra (pješačkim naoružanjem, ali i minobacačima), vojarna je u večernjim satima zauzeta i stavljena pod kontrolu hrvatskih snaga. Što se skladišta Barutana tiče, tu se situacija odvijala drugačije. Ono je bilo u potpunosti minirano i spremno za dizanje u zrak svih 1.700 tona eksploziva – što bi zasigurno uništilo grad Bjelovar i okolicu i uzrokovalo strahovite ljudske žrtve. Nakon što su naši diverzanti razminirali devet od deset skladišnih prostora, u tom posljednjem je ostao sam major “JNA” Milan Tepić (svoje je vojnike pustio da se predaju) i potom aktivirao 170 tona eksploziva, upravo u trenucima kad su ga naši dragovoljci, pripadnici ZNG-a nastojali u tomu spriječiti. Eksplozija se dogodila u 10 sati i 17 minuta i usmrtila 11 naših vojnika koji su se svjesno žrtvovali kako bi spasili grad. Iznad Bjelovara se podigla gljiva nalik na onu koja se pojavljuje nakon bacanja atomske bombe, na samome mjestu udara ostao je duboki krater, kuće u krugu 12 kilometara od mjesta eksplozije su srušene ili oštećene, a okolna šuma je potpuno izgorjela.
Spomen obilježje hrvatskim vitezovima iz Bjelovara na mjestu pogibije
