OPERACIJA 'FINI MAGARAC'

Ive Mulac stigao je u Ameriku - onu pravu, sjevernu- koju godinicu iza 1. svj rata. Zahvaljujući našoj gospodi iz “Srpsko-hrvatske koalicije”, još za vrieme stare Austrije naučio je da je Jugoslaven, srbohrvat ili nešto slično - uglavnom ‘našinac’. Sjećao se kako mu je mati pričala da je Rvat i da se čuva rišćana i Vlaha; d a su mu stari govorili kako su tu, u blizini njegova rodnog sela, iza Splita, nekad stolovali rvatcki kraljevi - Tomislav, Krešimir, Držislav i drugi, kako je to sve nekad bilo veliko i moćno kraljevstvo rvacko koje je prkosilo i Latincima i Mlečićima. Nu zahvaljujući napried spomenutoj gospodi i njihovim učiteljima, on je u pučkoj školi naučio više o Crrnom Đorđu nego o Tomislavu. Taj Đorđe bio je viliki junačina pa je, iz silne ljubavi i milošte prema ‘južnim Slovenima’ smlatio svog vlastitog ćaću, a svojoj materi na glavu nabio punu košnicu pčela. Znao je naš Ive napamet nekoliko pjesmica o Marku Kraljeviću i njegovoj osebujnoj plemenitosti radi koje “....reže dojke Arapki devojki” - koja ga je izbavila iz turskog robstva. Posebno se sjećao Markovog Šarca, s kojim je taj veliki delija dijelio vodu i vino - ‘...pola pije, pola Šarcu daje’. Juf breeee!!! Čuo je i o bitci na Kosovu, o nekim Mrnjavčevićima, o caru Lazaru, Milošu Kobiliću, babi Sinđeliji i njezinom faćuhu Stevanu, Vladiki Radi, o nekakvoj životinji psu ili vuku - nije siguran - Karadžiću, a uzput i o biskupu Strossmajeru. Naučili su ga da se divi ‘Čika-Peri Mrkonjiću’ čiji su ‘junaci’ 1903. na sablju natakli i kroz prozor izbacili kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu kraljicu Dragu, za to što su “.....želeli da Švabi prodaju Srbiju....”. Naučili su ga kako je taj Čika-Pera poslije toga postao “naš kralj dobri Pera Oslobodioc” koji je, zajeno s vrlim sinom Acom, nekoliko puta potukao Turke i Švabe i sve naše narode oslobodio robstva i stvorio moćnu krljevinu Eshaesiju. Istina, Ive je ubrzo opazio da su kad se radi o rvackim leđima, žandari nove i ‘preslobodne kraljevine’ žešći od Kraljevića Marka, da je svakim danom sve skuplje, da je posla sve manje a poreza sve više - da se jednostavno više ne da živjeti, pa je na savjet “pametnijih” nekom Vlaju - sada ‘odjedared’ Srbinu, prodao svoju škrtu zemljicu, kupio ‘šipkartu’ i krenuo u obećanu zemlju Ameriku. Kao i mnogi naši, u Americi Ive se nastanio u ‘Picburgu’ na ‘Ist Štrit’, koja nijje bila baš toliko famozna po svojoj čistoći. Težko je radio na raznim poslovima po rudnicima, a jedina razonoda su mu bile vesele subotnje večeri i noći u rvackom salunu gdje se dugo pilo i pivalo, a poslije toga s bocama vina u rukama i džepovima i s zelenim dolarom zataknutim za šešir, s tamburašima na čelu promarširalo ulicama gradske radničke četvrti, e kako bi se iztaklo blagostanje u obećanoj zemlji Americi. Premda je salun odjekivao psovkama na vlaškog kralja i na Pašićevu bradu, Ive se ‘pulitikon’ nikad nije bavio ni u ‘Staron, pa ni u ovon Novon kraju’. Kadkada je s drugima oduševljeno pjevao Ustani bane...i nazdravljao Stipici Radiću. Tu i tamo prodali bi mu koje rvacke novine koje bi Ive par put prevrnuo, pročitao po neku vijest iz Staroga kraja i neke naslove, a zatim ih uporabio za zamotavanje prljavog rublja. Slijedeći primjer drugih brojnih ‘iseljenika’, Ive je ubrzo postao Đani, što ga je činilo mnogo važnijim - gotovo pravim Amerikancem. Upisali su ga u Rvacku Bracku Zajednicu kako bi, u slučaju nesreće na poslu , imao nešto posmrtne penžije. Sjeća se kako je nakon umorstva Radića i drugova prisustvovao nekoj velikoj protestnoj skupštini na kojoj je podpisao neku punomoć dokturu Anti Paveliću da istjera Vlaje iz Staroga Kraja. Inače, naš se Đani sve više zanimao za dolar i štednu knjižicu, a vino je zamienio viskijem. Počeo je žvakati i ‘ćuving-gam’, kupio je svijetloplavo odielo, panama šešir i šimi cipele, sve više je razvlačio riječi i sve češće ubacivao ‘Jes’, ‘O-kej’ i ‘Dace-rajt’. Ponekad bi mu se približili oni ‘naši iz ‘livog krila Rvacke Bracke Zajednice’ i pričali mu kako je majčica Rusija jedini spas za ‘slavensku racu’, kako će samo brkati Joso Đugašvili a.k.a. ‘Čelični’ spasiti slavenstvo i naš Stari kraj, koji će potom postati pravi radnički raj na zemlji. Nu kako je Đani znao da američka policija ne gleda baš lipo na te ‘crvendaće’, izbjegavao je s njima veći dodir - iako su svašta lipog pričali i obećavali. Dolazili su i oni drugi koji su se zvali domobranima, da bi mu prodali koji primjerak “Nezavisne Države Hrvatske”, ali ni oni ga nisu puno interesirali - jer na koncu konaca, to je sve koštalo novaca i vremena, a u Americi, kako je bivši Ive, sadašnji Đani naučio od praktičnih Amerikanaca - ‘Tajm is moni’. Dolar je Đaniju sve više postajao svetijim od svega drugoga. Istina, znao je ponekad s društvom potrošiti koju paru, pa kad se pročulo da je u Marselju ubijen kralj Aleksandar mnogi su se veselili, pa tako i Đani jer on je uvijek bio s većinom. Došla je 1941. i Đani je čuo na ‘rediju’ da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s istim onim dokturom Antom Pavelićem kojemu je on podpisao punomoć i nešto mu je zagrijalo oko srca. Ali samo na časak. Ubrzo se pročuše vijesti da Švabe, a još više Žabari, svašta rade po Starom kraju. Preko ‘redija’ i ‘fona’ se sve više čulo za nekog Mihaljevića, ili Mihailovića - đava bi ti ga zna kako se zove - koji da po planinama vodi svoje hrabre četinjake i, ‘k’o Panta pitu ili volove u kupusu’, mlati Švabe i Žabare. Čak se proglasilo da u brdima ima i svoje tajne ‘eroporte’ s kojih njegovi ‘erplani’ dan i noć tuku po okupatorima. Tu i tamo, ‘Jugoslovenska narodna odbrana’ bi mu za tog bradatog junaka s ‘glases na njegovim ajsima’, uspjela izčupati koji dolar. Iako naš bivši Ive sadašnji Đani, nije volio davati dolare, ipak mu je bilo drago da netko mlati Žabare koji čine zulume po njegovoj lipoj Dalmaciji. Uzalud su ga pavelićevci poput Ante Došena i Rudolfa Erića uvjeravali da će Poglavnik prije ili kasnije sa svim Rvatima iztjerati Žabare i baciti ih u more, te da je glavno da se uzpostavila Država Rvacka. Žabari su bili u njegovoj Staroj domovini Dalmaciji i on je za svakoga tko ih tako nemilosrdno mlati, neznajući bijedan, da se “vojvode” tog junačkog bradonje ‘s glases’ na ajsima, u isti čas gospodski časte s žabarskim generalima , dijeleći ono što su oteli Rvatima. Bio je Đani i na nekom sastanku na koji je došao i rvacki ban Šugašić, Šubajša, Šubarić, Sublaznić - đava bi ti ga zna kako se točno zove - koji je pozvao sve Rvate da podupru mladoga kralja Petricu i njegova bradatog vojvodu Dranšu, pa da će poslije rata nastati nova i pravedna Jugoslavija u kojoj će glavno pitanje biti kako se odrvati tolikim sloboštinama koje će im dati lepi Petrica i njegov junački vojvoda. A pošto Petrica mnogo voli da pije, za sve koji mu pomognu bit će napretek i ‘šumadinskoga čaja’. Ali, eto đavla! Odjednom američki ‘redijo’ i ‘njuspeperi’ počeše govoriti i pisati kako se pojavio neki novi i bolji borac za jugoslovensku demokratiju pod nekakvim misterijoznim imenom Pinto, Tinto,Tito - ili tako ništo slično - koji je, kako vele, sav nalik na nikadašnjeg predsidnika Linkolna. Vele da je to čudo od čovika koji sa svojim neustrašivim parciganima, papazjanima, patlidžanima - kako li se po đavlu već zovu - mlati Švabe ka’ đava grišnu dušu, drži u šahu 60 švabskih divizija, dnevno oslobađa četiri trećine Jugoslavije i živi samo da narodu donese pravu demokratiju. On sa svojim tovarima, tovarčićima, tovarišćima -ili tako nikako - dili i zadnju konzervu od tona i tona “korndbifa” koje dobiva iz Amerike. Kad su ga drugovi u Americi uvjerili da taj Tito dan i noć radi kako bi se narodu dala prava socijala - obilje kruha, ruha, zemlje i para za svakog siromašnog čovika - naš je Đani osjetio da mu je srce baš uz tog balkanskog Linkolna. A onda te njegove lipe parciganke - pravo čudo od žena i divojaka. One ti neustrašivo skaču na švabske tenkove, a samo zbog topline, svojim tjelesima griju svoje prozeble parciganske drugove. Drago je Đaniju što ga sad ‘Jenkiji’ tapšaju po leđima i tepaju mu: ‘Verigut Đani boj, Tito gut boj, Đugoslavia grejt nejšin!’.... I on se malo po malo počeo osjećati narodnim herojem kakvih je već puno među braćom Srbima. Čak je dao 100 dolara da se tovaru - ops! - tovarišu Titi kupi eroplan tipa ‘Mastang’ kako bi, osobno i lično, iz zraka mogao mazati po Švabama. Tijekom rata Đani je mukotrpnim radom zaradio dosta para i postao ugledan među Đugoslavima. Nije mogao odbiti kad su mu ponudili neko odborničko mjesto u ‘Kroješin Fraternal Junionu’ na ‘Forbes Štritu u Picburgu, Picovenija, USA’. Konačno je i on postao Netko. Istina, koštalo ga je, ali ‘za plemenitu stvar’ ništa nije teško dati. Nu kad je ‘Efbiaj’ počeo čeprkati po računima i razpitivati se o za tajne komunske sastanke u ‘Junionu’, a onaj luđak senator “Džo Mekarti” poslao druga Fišera i njegovu komunističku družinu na 14 godišnji odmor u Sing - Singu, Đani se malo curüknuo i postao oprezan. Nu za par godina sve je to zaboravljeno. Iako je neprestano Amerikancima čitao lekcije, Tito je opet postao ‘veliki prijatelj Amerike’, a Amerika još veći prijatelj Tita, zato što je odbio daljnju absolutnu poslušnost bivšem zajedničkom prijatelju, brkatom Kobi Štalinu. Na Forbes Štritu u Picburgu, opet su cvale crvene ruže. Đani je sve više eskalirao iz pozicije u poziciju i jednog dana mu predložiše da u jednoj velikoj dupetaciji, ili dipletaciji - kako li se to već pravilno zove - ‘čarter erplanom’ krene u Stari kraj, gdje će ih primiti sam maršal i njegova lipa žena Jovanka. Čak ima izgleda da bi mogao dobiti i Orden ‘Bracva i Jedinstva’. I, s još pedesetak ‘zajedničara’ krenu Đani Mulac na put. Na uzletištu Pleso dočekala ih je muzika i novi precednik ‘Matice iseljenika’ koji im je najprije održao dobrodošlicu na ‘ingleskom’, a kako nije bio siguran da drugovi zajedničari razumili njegov serbian style English, za svaki slučaj, ponovio ju je i na srpsko-rvackom. Za tim se svi ukrcaše u omnibus i pravo na Markov trg u nekadašnje Banske dvore , gdje im je netko rekao da je tu do nedavna sjedio i Pavelić. Odatle su otišli u Sabor gdje je bio izvješen grb ‘Hrvatsko-srpske Bratske Zajednice’, onda u Samobor, pa na more u Spljet. Na koncu su odpremljeni u Beograd gdje ih je primio drug maršal koji im je čisto naškim jezikom održao govor: “Drugovi, ja viđajet da ste vi harašo. Ja puno znajut o vama, jer vi bohato pomagajet našoi oslobodilačka borba.... Ja vas sve odlikovajut Ordenijem Borotstvoje i Jedinstvoje.” Tu, u ‘prestonici’ upoznao je Đani par simpatičnih Srba, koji mu samo žele ići na ruku i oni ga uvjeriše kako se s dolarima u ‘Đugi’ može bolje zaraditi nego u Americi. I, po povratku u Ameriku, Đani odluči likvidirat svu svoju imovinu, vratiti se u Stari kraj i opet postati Ive, ili Jovo, - svejedno. Nu kako je kod Srba mulac i magarac jedno te isto, simpatični Srbalji, koji su svi redom bili bivši ‘narodni borci’, svoj plan kako će se dočepati Đanijevih dolara, pravo po vojnički, nazvaše Operacija “Fini magarac”. Nekoliko mjeseci po povratku u Stari kraj vratio se Đani nazad u Ameriku. Uselio se u jednu skromnu sobicu i turoban, izmršavio i pogrbljen, izbjegava dodir sa svim poznanicima. O njegovim se doživljajima u ‘prestonici’ svašta priča. Jedni kažu da ga je ufatila neka Persa koju su mu predstavili oni simpatični Srbi. Drugi kažu da je pa’ na lipak s nekakvim ulaganjem u hotele na Jadranu. Treći vele da su ga ‘digli’ na kartama. Izgleda da je bilo svega pomalo, nu sigurno je da je naš Đani osta’ bez svega. Oni koji ga ponekad viđaju kažu da sad puno iđe u cirkvu, da živi vrlo skromno od mizerne penžije, da psuje Titu, Jovanku, Jugu, Beograd i kurvino Bracvo i Jedinstvo. Priča se da je na putu iz Beograda Orden Bracva i Jedinstva bacio pod dunavski most. Tješi ga malo samo to što on nije jedini od drugova zajedničara, sada Jugo-rvacke Bracke Zajednice koji je namagarčen u Operaciji “Fini magarac”. Više ne želi biti član ‘Bracke Zajednice’, a kako se priča po Picburgu, tamo ga i ne žele jer se ‘bracki precednik’ Đan Badovinac boji da bi ga, za to što mu je Tito darovao neki dvorac između Samobora i Žumberka, ovaj ludi ustaški nastrojeni ‘Đani Mulatz’ mogao ubiti. Ovaj članak napisan je i objavljen u jednoj hrvatskoj emigrantskoj reviji prije 30 godina. Iako satiričan on uglavnom opisuje istinite događaje o životu ondašnjih hrvatskih emigranata pečalbara, njihov način “engleskog” govora, velikosrbsku i jugoboljševičku manipulaciju s njima itd. Kad se pogleda na sve današnje makinacije u Hrvatskoj i oko Hrvatske, ono što se događalo u ona vremena, osim nekih manjih iznimaka, vrlo je slično onome što se događa danas. Za to mislim da ga je vriedno objaviti kako bi, obmanjene komunističkim lažima, mlađe hrvatske generacije uvidjele da se onima koji je ne poznaju ili ne žele poznati, povijest uistinu ponavlja.   Za Dom Spremni !   Zvonimir R. Došen Izvornu vijest možete pogledati OVDJE