Operacija ‘Gusar’: Srbi u potpunom rasulu

Operacija ‘Gusar’ – početak raspada srpske vojske      Umjesto očekivane kave u Zadru, Srbi doživjeli potpuni raspad

Početak je veljače 1993. Zbog stranih pritisaka, hrvatske oružane snage zaustavile su napredovanje nadomak Obrovcu i Benkovcu. Koristeći se upravo tim međunarodnim pritiskom na Hrvatsku, srpske snage pristupile su dovlačenju pojačanja i pripremanju protunapada. Hrvatska vojska u tom trenutku imala je široku bojišnicu, a postrojbe su bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom crtom. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije.

Nakon teške bitke za Kašić, u kojoj su obje strane imale velike gubitke, Hrvatska vojska izašla je kao pobjednik. Hrvatski su branitelji rijetko viđenom požrtvovnošću, unatoč znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. S druge strane, u okolici Sinja Hrvatska je vojska bila prisiljena intervenirati na sulude planove srpskoga generalštaba da sruši branu Peruča pa je u brzoj operaciji oslobodila neka sela u okolici Sinja te hidroelektranu Peruča i odbacila srpske snage sedam kilometara prema Kninu. Srbi su imali problem s ljudstvom Prema hrvatskim obavještajnim podatcima, Glavni štab tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) bio je uvjeren da će Hrvatska vojska prvo napasti zapadnu Slavoniju, koja je u odnosu na Knin bila po strani, politički i vojno. Tamo su srpske snage bile najlošije. U političkim previranjima na okupiranim područjima, a svjesni svoje situacije, pobunjeni Srbi iz zapadne Slavonije, za razliku od pobunjenika oko Knina, bili su spremni na dijalog s hrvatskom Vladom. Gledano s hrvatske strane, sama tzv. VRSK bila je statična i neorganizirana, njihovo vođenje operacija svodilo se na praktičnu primjenu terorističkih oblika djelovanja koji su poslije uobličeni u ‘strategiju realne prijetnje’ koju je formulirao general-pukovnik JNA prof. dr. Radovan Radinović u Beogradu. Ta ‘doktorska’ strategija bila je zasnovana na ‘masovnoj odmazdi topničko raketnim jedinicama po svim vitalnim objektima i ciljevima na cijelome hrvatskom državnom prostoru’. Tako je bilo i tijekom operacije “Gusar” u zadarskome zaleđu. Najveći problem srpske vojske bio je nemogućnost pravovremenoga manevra živom silom tj. pješaštvom, a hrvatska vojska u operaciji ‘Gusar’ napala je iznenadno na najčvršćem dijelu okupiranoga teritorija koristeći se upravo tim nedostatkom. Prisluškivali smo srpski stožer u Žegaru Odmah u početku hrvatskoga napada, Glavni štab tzv. VRSK formirao je izdvojeno zapovjedno mjesto u selu Žegar, a zapovijedanje srpskim snagama preuzeo je general Novaković. Budući da su sve srpske veze išle preko radio relejnoga čvorišta ‘Ćelavac’, postrojbe elektroničkoga izviđanja HV-a uspješno su presretale sve komunikacije sa zapovjednoga mjesta srpske vojske prema podređenim postrojbama. S toga će mjesta general Novaković narediti tzv. srpskoj vojsci Krajine da ‘energičnim dejstvima razbije i protera ustaše sa dela teritorije Severne Dalmacije’. Uz to navodi da će ‘Vojska Republike Srpske i Vojska Jugoslavije, u skladu sa razvojem situacije, učestvovati u sprečavanju agresije Hrvatske vojske na RSK’. Istodobno, na svim crtama dodira srpska je vojska pokušavala otvaranjem vatre i malim pješačkim provokacijama vezati što više hrvatskih snaga, a u skladu sa „strategijom realne prijetnje” duž crta dodira topništvom i raketama terorizirani su hrvatski gradovi. Kada je srpska komanda donijela direktivu ‘Čelik’, tzv. Dalmatinski korpus srpske vojske bio je u potpunome rasulu zbog gubitaka. Hrvatska je vojska u trenutku izdavanja te direktive već ostvarila postavljeni vojni cilj. U borbama s hrvatskom vojskom na južnim padinama Velebita stradali su arkanovci, kod Kašića stradali su vukovi s Vučjaka, poginuo je zapovjednik 92. benkovačke brigade u Kašiću pukovnik Bogunović, poginuo je ‘glavni vuk’ Veljko Milanković, a nakon toga nastupilo je moralno rasulo srpske vojske. Umjesto da ‘piju kavu u Zadru’, kako je obećavao Arkan, postrojbe pod kontrolom ‘Resora državne bezbednosti Srbije’ brutalno su se obračunavale s ljudstvom koje se defetistički ponašalo. Koliki je to bio raspad, vidi se iz izvješća majora Marka Zelića, načelnika sigurnosti 7. Korpusa tzv. VRSK od 14.2.1993. u kojem navodi da je cijela četa iz sastava 2. pješačke brigade samovoljno napustila položaj i svoje tenkove. To je bio samo početak. Sljedećega dana srpska je komanda naredila podređenim postrojbama da se najenergičnije obračunaju s učestalim pojavama samovoljnoga, pa čak i nasilnoga napuštanja položaja te da se zatvore i kazne pojedinci i skupine koje krše borbenu disciplinu, šire glasine i unose paniku. No ni to im ne će pomoći. Dan kada su pobjegli srpski junaci „Vukovi i tigrovi” Vrhunac raspada uslijedio je 16. 2. 1993. kada je komanda 7. Korpusa tzv. VRSK izvijestila Glavni štab da je došlo do osipanja 92. motorizirane brigade nakon topničkoga djelovanja hrvatskih snaga. Bojište je napustilo 450 dobrovoljaca iz Arkanovih ‘Tigrova’, 244 pripadnika ‘Vukova sa Vučjaka’, te 107 pripadnika Kosmeto-Topličkog odreda i 73 pripadnika civilne milicije sa Banije. U jednom danu s bojišta su pobjegla 874 ‘srpska junaka’. Dok traje ova srpska ‘bežanija’, specijalne postrojbe hrvatske vojske nizom diverzantskih operacija tjeraju strah u kosti srpskoj vojsci. U dubini neprijateljskoga teritorija one napadaju iznenada. Tako je u području Zemunika Gornjega napadnuta topnička postrojba neprijatelja 19.2. 1993. U okršaju koji je uslijedio, topnička je posada pobjegla, a hrvatski specijalci ubili su pet neprijateljskih vojnika, dok su sedmorica bila ozlijeđena. Među poginulima bio je i njihov zapovjednik, potpukovnik Živko Tišma. Zbog kukavičluka i samovoljnoga napuštanja položaja ‘tigrova’ i ‘vukova’, 21 .2. 1993. general Mile Novaković, načelnik Glavnoga štaba tzv. VRSK, i Mile Martić, ministar unutarnjih poslova tzv. RSK, poslali su svim ‘centrima bezbednosti’ zapovijed da se ‘zabranjuje ulazak u republiku srpsku Krajinu Ražnatović Željku Arkanu kao i pripadnicima njegovih jedinica radi nekorektnog ponašanja u borbama tokom januara i februara 1993. godine na području Benkovca, Obrovca i Gračaca, te maltretiranja civilnog stanovništva.’ Bez obzira na ovakvo stanje, srpski okupatori nisu se mirili s porazom. Gotovo svakodnevno dolazilo je do vatrenih kontakata i borbi za pojedine dijelove radi postizanja boljega taktičkog položaja. Tako je 7. gardijska brigada Hrvatske vojske 3. i 5. ožujka 1993. izvela dva neuspješna napada na selo Drače. Otpor neprijatelja bio je žestok, Hrvatska vojska u tim borbama izgubila je 11 pripadnika, dok je 21 bio ranjen. U tom okršaju 5. 3. pogođena su i dva od četiri tenka hrvatske vojske iz sastava 7. gardijske brigade. Na sreću, posade tenkova nisu poginule, samo su dva tenkista ranjena. Srpski teror nad preostalim Hrvatima Tijekom i nakon operacije ‘Gusar’, ogorčeni porazom i gubitcima srpski vojnici provodili su teror nad preostalim Hrvatima na okupiranim područjima. Srpski vojnici upadaju u hrvatske kuće, čine pljačke i ubojstva. Oni malobrojni koji su se uspjeli spasiti, prisilno su iseljeni posredstvom UN-a. Sve se to događalo pod nosom civilne policije UN-a koja je smatrala da je dovoljno pasivno promatranje i izvješćivanje o aktivnostima lokalne policije i vlasti, sve zbog njegovanja dobrih odnosa sa svim stranama u sukobu. Takvo ponašanje UN-a nije moglo pomoći devetorici hrvatskih civila starije dobi koje su srpski teroristi pogubili 14. 2. u selu Medviđa. Dok u zadarskome zaleđu pomalo jenjavaju borbe nakon operacije ‘Gusar’, na diplomatskome polju hrvatsko državno vodstvo izvojevalo je veliku diplomatsku pobjedu. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je jednu od važnijih rezolucija za Hrvatsku. Rezolucija 815. izglasana je 31. 3.1993.,samo dva mjeseca nakon operacije ‘Gusar’. U njoj UN potvrđuje svoju odlučnost da osigura poštovanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta RH te da se odredi budući status zona pod zaštitom UN-a (UNPA) koje su SASTAVNI DIO TERITORIJA REPUBLIKE HRVATSKE. Bio je to prvi međunarodni dokument UN-a u kojemu je jasno napisano da su okupirana područja Hrvatske sastavni dio teritorija Republike Hrvatske. Bez obzira na ovu rezoluciju, Srbi će tvrdoglavo nastaviti sve svoje aktivnosti na ‘ujedinjenju svih srpskih zemalja’ ne poštujući odluke međunarodne zajednice pa ni UN-a. Operacija ‘Gusar’ ostat će trajno zabilježena u hrvatskoj povijesti po jasno upućenoj poruci neprijatelju kakav ga završetak očekuje ako se okupirana područja mirno ne vrate u sastavni dio Republike Hrvatske. Joško Buljan Hrvatski tjednik Izvorni članak možete pogledati OVDJE