Ostala je bez pola obitelji: Tatu mi je odveo i ubio naš 'komšija'

NESTALI: Biserka Ljubić (67) u Vukovaru je ostavila i zauvijek izgubila sina, brata i bratiće. Za ocem još traga. Tomislav Marinović imao je 66 godina kad je odveden i ubijen Život u Vukovaru za Biserku Ljubić (67) proteklih 27 godina nije nimalo lak. Sa suborcima je mjesecima pokušavala obraniti grad od neprijatelja, skrbila se za svakog ranjenog prijatelja, a potom iz Vukovara pobjegla kukuruznim putem. Ova hrabra žena u njemu je ostavila i zauvijek izgubila oca Tomislava, brata Vlatka, sina Ivana te bratiće Davora Matasovića i Andriju Kamerla. POGLEDAJTE VIDEO: Od svih najrođenijih, ostao joj je jedino stariji sin Ante (48), koji je jedva izvukao živu glavu iz srbijanskog logora u Sremskoj Mitrovici, u kojemu je proveo devet mjeseci. U jednom trenutku Biserka je tragala za svima njima. Mjesecima, godinama... Sad traga samo za ocem, ostale članove obitelji pronašla je u masovnim grobnicama. - Prije rata živjela sam sa suprugom i sinovima u Borovu naselju. Radila sam u obućari u Kombinatu Borovo. Mama, tata i brat ostali su živjeti u Sotinu pored Vukovara. Sinovi su taman završavali srednju školu. Prvo stariji Ante, a potom i Ivan prijavili su se u policiju neposredno prije ratnih događanja. Bila sam jako ponosna na njih. Kad je počeo rat, svi smo se uključili u obranu. Suprug i sin Ante držali su položaje po Vukovaru, ja u Borovu naselju, a sin Ivan je prešao u Tigrove. Bio je jedno vrijeme u Zagrebu, potom su ga ponovno poslali u Vukovar i do 17. kolovoza je bio na položaju na silosu. Onda su ga prebacili na položaje u Novu Gradišku, pa u Novsku, pa negdje kraj Pokupskog, a nakon oslobođenja Lipika upao je u četničko gnijezdo na groblju i tu je ubijen, pogodio ga je snajperist. Bilo je to 7. prosinca 1991. Dan prije toga smo se čuli, dogovorili se da ćemo se naći u Zagrebu - tužno govori Biserka, kojoj je to bio prvi udarac i prva žrtva koju je položila za slobodu Hrvatske.

Foto: Privatni album

Nakon pada Vukovara, suprug i sin Ante zatočeni su i odvedeni u logor. Nije znala o njima ništa, sve dok joj se sin nije javio porukom preko Crvenog križa. Pokušavala je preko Crvenog križa doznati i gdje su joj roditelji i brat, ali ništa nije uspijevala saznati. Mama, tata i brat živjeli su u Sotinu. Kad se u rujnu selo našlo u okruženju i pod granatama, mama je otišla kod sestre u Beograd jer se jako bojala pucanja. No tata Tomislav, tad 66-godišnjak, nije htio otići iz svoje kuće. -Govorio je: 'Nikome nisam ništa kriv, ni s kim se nisam posvađao, tko će mi što učiniti'. Htio je ostati na svome. Imali smo stoke, punu kuću svega. Ljudi u selu su mi rekli da se tata bojao biti u kući sam kad se jako pucalo. Obično bi otišao kod bratića u susjedstvo, tamo je i spavao. Kući je dolazio nahraniti životinje. Jedan naš 'komšija' jednom je došao po tatu kod bratića i natjerao ga da ga odvede u svoju kuću. Znao je da je tata netom prije prodao 22 utovljena prasca i da je za to dobio novac. Tražio je taj novac i kad ga je dobio, odveo je tatu nekamo i ubio ga. On živi u Novom Sadu, ali ja sam ga pitala za tatu kad sam se vratila, tad je još bio u selu. Rekla sam mu da bi bilo lijepo od njega kad bi rekao gdje mi je otac zakopan, da imamo barem neka saznanja, ali on je govorio da ne zna i da pričam gluposti. Imali smo 17 optuženih u Sotinu za sva ubojstva, a nitko nije proglašen krivim - kaže Biserka dodajući kako ni danas nije saznala gdje joj je otac odveden. Jedini dokaz da je ipak bio odveden u njihov štab je zgužvana osobna iskaznica koja je tamo pronađena godinama poslije. - Mama ga je išla tražiti u štab kad je došla jednom prilikom u Sotin, a tamošnji oficir rekao joj je da ga ne mora tražiti, da ga nema u selu i da ništa ne pita - svjedoči Biserka koja vjeruje da joj je tata nestao između 20 i 25.listopada 1991. godine jer ga je njezina šogorica oko 20. listopada vidjela u selu. Pokušavao je zatočenom sinu odnijeti nešto hrane u logor. Prva grupa zarobljenika likvidirana je između 20. i 25. listopada 1991. godine, sljedeća oko 10. studenog, a treća na Božić. Da se nešto dogodilo Tomislavu i Vlatku, prvo je posumnjao Ante, koji je bio u srbijanskom logoru. - Slali smo si poruke preko Crvenog križa te mi je rekao da su mu baka i ujna redovito slale djedove domaće kobasice, slaninu i mast, a da je to odjednom prestalo dolaziti. Zapravo, tek sam tad i saznala da su mi brat i otac nestali - prisjeća se Biserka vremena kad se u porukama nije smjelo pisati sve što se znalo. Tako starijem sinu nije ni smjela javiti da mu je brat poginuo, iako je Ante stalno pitao za njega, a napisao mu je i dirljivu poruku koju Biserka još čuva među stvarima kao tužni podsjetnik. Da je ostao bez obitelji, saznao je nakon izlaska iz logora. Biserka je brata našla 2000. godine kraj Vučedola, u prvoj pronađenoj masovnoj grobnici, s još 12 ljudi. Bratiće, vukovarske branitelje, pronašla je u masovnoj grobnici na Novom groblju. Majka joj je umrla u nadi da će pronaći nestalog supruga i dostojno ga pokopati. Biserka živi u roditeljskoj kući u Sotinu, a prozori gledaju na stakleni spomenik ubijenim i nestalim Sotinjanima. Otac se bojao pucnjave, ali nije htio iz sela Tomislav je želio ostati na svome. Ljudi u selu rekli su Biserki da se tata bojao biti sam u kući kad se jako pucalo. Zato je odlazio bratiću koji je živio u susjedstvu, a kući bi dolazio nahraniti stoku. Jednog je dana prvi susjed došao po njega. - Natjerao je tatu da ga odvede doma i da mu da novac koji je dobio nakon prodaje 22 prasca. Kad je dobio novac, odveo je tatu nekamo i ubio ga - svjedoči Biserka.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL