OŠTRO UPOZORENJE USTAVNOG SUCA 'Stožer nije imao zakonsko pravo donijeti odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravišta'

Nacionalni stožer za krizna stanja nije imao zakonsko pravo 23. ožujka donijeti odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravišta. Zakonom o sustavu civilne zaštite, a ni njegovom dopunom koju je sabor usvojio 18. ožujka takva ovlast Nacionalnom stožeru nije dana. Mjere za suzbijanje širenje koronavirusa su nužne, ali trebaju ih donositi tijela koja su predviđena ustavom i zakonom te u procedurama koje su propisane ustavom i zakonom. Ne može se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona jer to znači suspenziju demokracije, de facto diktaturu.

Ova oštra upozorenja uputio je, ni manje ni više nego ustavni sudac - Andrej Abramović u članku objavljenom danas na pravničkom portalu www.iusinfo.hr. U tekstu naslovljenom „Ustavnost u doba virusa“ (http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=41073 )sudac tvrdi da cilj njegovog teksta nije da polemizira s mjerama koje se poduzimaju već „da upozori na to tko ih poduzima i držimo li se ustavnih i zakonskih mehanizama koje smo sami stvorili i kojih se moramo držati da ne bismo izgubili one vrijednosti koje su u demokratskom društvu čak i važnije od ljudskih života“.

Abramović, u objavljenom tekstu uz ostalo problematizira i način na koji je donesena odluka o stavljanju pod karantenu cijelog jednog otoka- Mutera. Nju je 25. ožujka donio Stožer civilne zaštite Šibensko kninske županije. „Na prilazne ceste stavljene su fizičke zapreke. Kao u vrijeme rata“ ističe sudac i upozorava da je ta odluka protuzakonita na više razina.

Prema odredbi Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u karantenu se, tvrdi sudac, prisilno mogu smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja. Uz to, karantenu može odrediti samo ministar zdravlja, a ne stožer civilne zaštite pa još regionalni. Karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljane.

„Ništa od navedenog“ ističe Abramović „ovdje nije slučaj. Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti, pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo za razliku od opreme)“.

Ustavni sudac polemizira i s načinom na kojeg vlasti određuju mjeru samoizolacije koju Zakonu o liječenju od zaraznih bolesti definira kao „izoliranje i liječenje u stanu“.

Posve je upitno navodi sudac, može li se ograničavati nečija ustavna prava kad je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost. „Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja stavlja ih u prekarni položaj: niti zdravi niti bolesni, stigmatizirani su do mjere ugroženosti od većine Svjedoci smo da ih legitimiraju neovlaštene osobe (apotekari), a pripremaju se (navodno) i mjere praćenja mobitela“.

Tom je mjerom smatra Abramović dana prednost štednji nad testovima, tj ekonomskim interesima države nad temeljnim ljudskim pravima. „To je nedopustivo, to čak nisu vrijednosti istog ranga“ navodi sudac.

Problematizirajući način na koji su donesene navedene konkretne mjere, Abramović nastoji upozoriti na suštinski važna ustavno- pravna pitanja koja su otvorena iznenadnom pandemijom COVID 19 i mjerama koje zbog njezinog suzbijanja vlast poduzima.

U svom članku iznosi sumnju prema kojoj vladajuća većina u Saboru namjerno izbjegava primijeniti ustavnu i zakonsku normu, kao bi sebi omogućila da krizom upravlja pomoću zakona donesenih običnom umjesto dvotrećinskom većinom.

On analizira manevar kojem su vladajući pribjegli kako bi izbjegli automatsko aktiviranje članka 17. Ustava koji se odnosi na izvanredna stanja, a čijim bi aktiviranjem sve odluke kojima se zadire u ustavna ljudska prava morao odobriti Sabor i to dvotrećinskom većinom, sve dok se to zakonodavno tijelo može sastajati.

Dopunama Zakona o sustavu civilne zaštite koje je Sabor izglasao 18. ožujka pojašnjava Abramović, u taj je Zakon je uveden pojam „nastupanja posebnih okolnosti“ iako je opis „posebnih okolnosti“ po sadržaju identičan stanju „katastrofe“ koje taj zakon već odranije sadrži. „Zašto vlada nije proglasila zakonom predviđeno stanje katastrofe već novelom uvela novo, hibridno, sadržajem isto, a imenom različito?

Da li baš zbog toga da se ne aktivira automatski i jednoznačno članak Ustava 17. Već da se može dopustiti i tumačenje da smo još uvijek u okvirima članka 16?“

Abramović iznosi sumnju da je tim manevrom vlada nastojala izbjeći obavezu da za mjere kojima se zadire ustavna ljudska prava traži dvotrećinsku potvrdu Sabora jer joj je po mirnodopskom članku16. ustava dovljna obična većna..

Čiini se ističe on, da joj takvo nastojanje sasvim dobro uspijeva. Razloge takvog uspjeha, tvrdi, treba tražiti u tradicionalnoj neslozi pravne teorije, inertnosti i ravnodušnosti pravne i opće javnosti i izolacionističkoj politici Ustavnog suda koji se drži „visoko ko oblak il tron, da ne dopre do njeg niskog tornja zvon“…

S posebnom se pak oštrinom u članku osvrnuo i na držanje svojih kolega ustavnih sudaca u sadašnjoj kriznoj situaciji: „Ustavni sud sustavno, koristeći kao zaklon nedostatak izričite ustavne norme, odbija sudjelovati u tumačenju Ustava u (realnom) vremenu krize, inzistira na odlučivanju post festum, kad i eventualno utvrđenje nerazmjernosti poduzetih mjera neće više nikome ništa značiti“.

Abramović kaže kako kao medicinski laik ne zna, niti se usudi prognozirati kakve će posljedice takvog postupanja biti na borbu protiv pandemije. Ali da će posljedice biti loše u odnosu na zajamčena ljudska prava - u to je, tvrdi, sasvim siguran.

Također upozorava. „ Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava jer i Ustav i zakoni reguliraju stanje nužde. Ne čini zajednici najbolje onaj tko traži prečace već onaj koji održava putove. Procedura je glavna zaštita demokracije, a dugoročno gledano šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom“.