Otišao je sa srcem, željom i velikom odlukom da pomogne Vukovaru

Ime Ohran podrijetlom je tursko i znači “veliki vladar”.

Ime Ohran Merić je ime čovjeka koji je u miru vladao zagrebačkim ulicama, no u zaraćenom Vukovaru to nije uspio.

Hosovac sa zagrebačke ulice

Kao pripadnik HOS-a, ovaj zagrebački dragovoljac Domovinskog rata, ubijen je nakon pada u proboju, a njegovi su ostaci pronađeni u Petrovcima. No, morala su proći dva desetljeća da bi njegova majka Makbula Merić sa sigurnošću mogla znati da njezinog sina više nema, a na njezinoj zagrebačkoj adresu u Kozari putevima ta je vijest potvrđena 2011. godine.

“Od prvoga trenutka sam znala da neće preživjeti. Otišao je sa srcem, željom i velikom odlukom da pomogne tom gradu iz kojeg su dolazile užasne slike. Na neki način, kad je rekao da ide u Vukovar, ja sam se sa njim oprostila”, priča shrvana 86-godišnja starica koja i dalje živi u istom okruženju iz kojeg je u rat otpratila svoga sina.

Osim Ohrana, Makbula je pogledom otpratila i drugog sina Sakiba koji je, kaže, svoje zdravlje ostavio na BiH bojišnici, no koji se nikada nije pokušao okoristiti o rat i koji je i danas u radnom odnosu.

Premećući po crno-bijelim fotografijama iz velikih obiteljskih albuma, majka se prisjetila Ohrana kao djeteta.

Djeci je stigao telegram: Voli vas tata

“Normalan dječak, ni po čemu drugačiji od odraslih… U tinejdžerskim danima su, jasno, krenuli izlasci, djevojke i lud, mladalački život, a to je trajalo sve dok nije upoznao svoju suprugu Bosiljku s kojom je ubrzo dobio dvoje djece”, kronološki nam priča Makbula, koja je za cijelo susjedstvo “teta Bula”.

Kaže kako je Ohran u samim počecima rata bio angažiran u obrani naselja po kojem je patrolirao posve nenaoružan. Ali Ohranu, brkatom, snažnom muškarcu – to nije bilo dovoljno. Osjećao je kako na istoku zemlje hrvatski narod trpi snažnije nego igdje, i jednostavno ga nije bilo moguće zaustaviti.

“Kada je otišao, uspio nam se javiti u dva navrata… Jednom preko Radio Osijeka, a stigao nam je i telegram u kojem je svojim sinovima Edinu i Ademiru napisao da ih voli. Međutim, ja sam osjećala da je to njegov zadnji glas i da se više nikada nećemo vidjeti”.

Smrt “velikog vladara”

Nitko do danas ne zna objasniti zašto se 19. studenog, dan nakon pada Vukovara, Ohran zajedno sa Draganom Pešom – Šiljom i Duškom Smekom – Bosancem odvojio od velike grupe koja je krenula u proboj i pošao prema Petrovcima.

“Doznala sam da su završili zarobljeni i strpani u jedan podrum. Čak sam i ja naknadno išla vidjeti podrum u kojem je moj izgladnjeli i ranjeni sin s fiksatorom na ruci dočekao smrt”, kaže teta Bula, ne skrivajući suze.“Doznala sam i da su njih sedmoricu izvukli iz tog podruma i strijeljali. Detalje o tome sam saznala od meni do tada nepoznatog Ivice Čančara koji mi se jedne noći telefonski javio i kazao da ima informacije o mome sinu. I zaista, pojavio se na mojim vratima, sve mi ispričao, a kao svjedok je i potpisao svoju izjavu”.

Bolna identifikacija

Unatoč tome, Makbula je svog sina shranila tek nakon 20 dugih godina.

“Uspoređujući srž iz njegove bedrene kosti sa mojom DNK, sa sigurnošću je utvrđeno da je to Ohran. Ponavljam, znala sam cijelo vrijeme da nije živ, ali sam se tek tog trenutka potpuno oprostila od njega”, kroz suze izgovara majka vukovarskog heroja.

Ohran Merić te je godine i pokopan, a osim suboraca iz HOS postrojbe, koji njeguju posebna sjećanja za heroja iz zagrebačkih Kozari puteva, poseban pijetet prema svome djedu gaje Ohranovi unuci, Edinova i Ademirova djeca.

Susret na osunčanim stepenicama

Majka i duboku starost proživljava sjećanjem na sina.

“Najgore mi je što Ohrana ne mogu dozvati u san. Otkako je poginuo, sanjala sam ga samo jednom. Sanjala sam da u nečijem društvu sjedi na osunčanim stepenicama, da se smije i govori mi ‘mama, ja ću doći’. Kad legnem, zatvorim oči i prizivam ga, ali ne ide…”, kazuje Makbula, koja je u jedno ipak sigurna – da će se kad-tad sinu pridružiti na osunčanim stepenicama.