Otkrivena dugo čuvana tajna - partizani su skrivili smrt djece s Kozare

Gdje se god dotaknete bilo koje teme iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, naiđete na pomno “upakiranu” naslagu laži i mitova. Ti mitovi znalački su složeni u doba kada su komunisti imali apsolutnu kontrolu nad svim segmentima društva, pa im nije imao tko proturiječiti. Ti su mitovi kasnije “dograđivani”, “brušeni” i “ukrašavani” umjetnošću, pa su i dobronamjerni ljudi, a osobito djeca rođena u komunizmu, u njih povjerovala. Ali kada se baci samo letimičan pogled na dokumente, odmah se pokažu “rupe”, a temeljitije istraživanje ruši mit kao kulu u pijesku. Desetljećima smo slušali o “jedinom konclogoru isključivo za djecu u Europi koji se je nalazio u Sisku i u kojemu su ustaše iza višestruke žice okrutno ubijali djecu”. Strašna optužba Hrvatima, pa makar i samo ustašama, od kojeg bi se normalan čovjek trebao užasavati tog strašnog opakog naroda. Sve do današnjeg vremena ta optužba stoji netaknuta i na sisačkom groblju srpski i samozvani antifašistički čelnici tamo liju krokodilske suze. Glavni problem sastoji se u tome da su djeca u Sisku u 1942. godini doista umirala u velikom broju. Prema dostupnim podatcima koji su predavači objavili na znanstvenom skupu “Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942 – 1943 koji je održan u Sisku 30. studenog, od oko 7.000 djece koliko ih je iz ratnih područja stiglo u Sisak umrlo ih je 1.152. To nitko ne može negirati. Broj je uistinu tragičan. Zato su raniji vlastodržci morali pronaći krivca za njihovu smrt. Najprije su svu djecu proglasili “kozaračkom djecom”, iako je među njima bilo i djece s drugih područja zahvaćenih ratom koja su ostala bez obitelji. Zatim su svu “kozaračku djecu” proglasili “srpskom djecom”, ustvari djecom iz pravoslavnih obitelji, iako je među njima bilo i djece katoličke i muslimanske vjere. Na poslijetku su  “napuhali” njihov broj na 20.000 “srpske djece” i na kraju “okrutni ustaše su ih sve pobili”. No istraživači povijesti, krećući se tragom dokumenata, došli su do stvarne istine o toj djeci koja su istinske žrtve rata, a onda još i političkih manipulacija. ZAŠTO JE KOZARA VAŽNA Kozara je dominantna strateška pozicije s koje se može kontrolirati tok rijeke Save i područja uz nju, kao i cestu od Bosanskog Novog za Banja Luku i Sarajevo. Zato je Tito ispravno procijenio da na Kozari treba formirati što jaču partizansku postrojbu pomoću koje bi mogao kontrolirati sjeverozapadnu Bosnu, a to mu onda otvara put prema Slavoniji i Banovini. U prilog mu je išlo i to što na području oko Kozare četnički pokret nije imao jak utjecaj, pa je pravoslavni puk, po uvjerenju Srbe, lako uvukao u svoju ideologiju. Da je postojanje jakog partizanskog uporišta na Kozari opasno vidjelo se je već oko nove 1942. godine, kada su partizani napadali sela uz obalu Save i sam logor Jasenovac, a izveli su i gusarski prepad na Savi. Vlasti u Zagrebu nisu imale nikakvu strategiju kako suzbiti partizane, pa čak ni zaštititi pravoslavna sela koja su bila lojalna vlastima NDH. CIVILI SE OTIMALI TKO ĆE UBITI HRVATA Ali prava opasnost došla je na proljeće 1942. Partizani su po Titovom naputku polako “čistili” okolicu Prijedora i praktično im se nikakva vojna sila nije suprotstavila. Tako su s vremenom potpuno opkolili grad izgladnjujući stanovnike među kojima su nastale epidemije. Izmučene branitelje izravno su napali 14. svibnja, a već 16. su prema vlastitim tvrdnjama “oslobodili“ grad. Pohvalili su se da su zarobili 1.300 vojnika i mnogo oružja u čemu su vjerojatno pretjerali. Prave posljedice “oslobođenja” Prijedora su međutim posve drukčije. Partizani su u samom gradu ubili 229 Hrvata katoličke i muslimanske vjere koji su identificirani. U to vrijeme se nitko nije smatrao Muslimanom, a još manje Bošnjakom. U okolici je ubijeno još mnogo Hrvata najčešće seljaka bez oružja. Ubijanje je pratilo grozno mučenje prije smrti – rezanje ušiju i noseva, paranje trbuha, udaranje čekićima po glavi, rezanje spolnih organa i još mnogo partizanskih “specijaliteta” koje su kasnije “usavršili” na Kočevskom Rogu i drugdje. Po selima bliže Kozari seljaci civili su se otimali da i oni ubiju nekog Hrvata, dok su ih žene, nemoćne i vezane, tukle kolcima. PARTIZANI TJEDNIMA VUKLI DJECU PO ŠUMI I NA KRAJU IH OSTAVILI SAME Nakon svih tih zvjerstava uslijedila je protuofenziva hrvatskih i njemačkih snaga na Kozaru. Borbe su se vodile od 10. lipnja do 18. srpnja. Partizani su tvrdili da napadači imaju 72.000 vojnika, a da su se oni branili s 2.800 – 3.000 boraca. Vjerojatno su pretjerali u oba smjera. Prema njemačkim izvorima poginulo je oko 3.500 partizana, a prema hrvatskim 4.723. Oko 300 ih je strijeljano po presudama prijekih sudova vjerojatno zbog zvjerstava na području Prijedora. Zarobljeno je između 9.000 i 12.000 muškaraca, te oko 23.000 žena i djece od kojih je većina smještena po selima. U logore i dječje domove smješteno je između 7.000 i 8.000 osoba. Iz toga se ne može zaključiti koliko je zapravo stvarno bilo kozaračke djece, ali sigurno mnogo manje od 20.000, koliko su tvrdili komunisti. Ono što je u cijeloj priči najtragičnije ali i najvažnije jest da su partizani tu djecu danima, vjerojatno i tjednima vukli po šumama. Tako su djeca koja su i u mirno doba bila podhranjena i dobrim dijelom bolesna postala još i izgladnjela, dehidrirana i bolesna. Kao točka na “i” partizani su, kada su vidjeli da gube bitku, pokušali pobjeći, a djecu su ostavili samu nasred šume u planini. Nitko ne zna koliko su dana djeca bila sama izložena divljoj prirodi, ali kada su napokon pronađena bila su praktično na umoru. Liječnici koji su ih prvi pregledali dali su prognozu da će ih umrijeti čak 90%. Velikim naporima liječnika, časnih sestara, Crvenoga križa, Caritasa, kardinala Alojzija Stepinca, Diane Budisavljević i drugih manje poznatih ljudi, stvarni postotak je bio između 15 i 20%. DA SU HTJELI POBITI DJECU, MOGLI SU IH JEDNOSTAVNO PRONAĆI TJEDAN DANA KASNIJE Ipak je to ogroman broj ljudskih bića koja su umrla na pragu života. Zato je trebalo označiti krivca, pa su to naravno ustaše i za tu svrhu je izmišljen “konclogor za djecu”. Pola stoljeća bilo je skriveno da su za smrt tolike djece odgovorni – partizani. Nikada nikome nije palo na pamet da ubije jedno jedino dijete. Uostalom, koje li logike? Uložiti najveće napore da se djeca prikupe, nahrane, obuku, hidriraju i liječe, a onda ih pobiti i to samo neke. Da je bilo tko želio smrt toj djeci, mogao je pričekati samo tjedan dana i ni jedno dijete više ne bi bilo živo i nitko ih ne bi morao izravno ubiti. “KONCLOGOR” SU ZAPRAVO ČETIRI CIVILNE ZGRADE U CENTRU GRADA Ono što “antifašisti” i danas zovu “konclogor” zapravo četiri različite zgrade koje su na brzinu osposobljene za primitak kolikog broja djece. To su Sokolana (sportska dvorana jugoslavenskog sokola), samostan sv. Vinka, Reissovo skladište i škola u Novom Sisku. Iako su te zgrade bile međusobno odvojene, bile su relativno blizu jedna drugoj (po nekoliko stotina metara), što je olakšavalo njihovu opskrbu, te liječničku i drugu pomoć. Svaka od tih zgrada imala je izlaz na neku od glavnih ulica, a bila je okružena susjedima, građanima Siska. Dakle ni fizički nije bilo moguće ograditi te objekte žicom, a bilo kakav zločin čuli bi susjedi. U SISKU TADA UOPĆE NIJE BILO USTAŠA Budući da “antifašisti” stalno udaraju po “groznim ustašama” kao krivcima za sve, bitno je istaknuti da u Sisku u to vrijeme nije bila smještena ni jedna ustaška postrojba. Te objekte uglavnom nitko nije posebno čuvao. Na dva mjesta je u prva dva tjedna bio po jedan stražar, a kasnije su i oni povučeni. Kada se sve te činjenice uzmu u obzir, nije nikakvo čudo da oni koji su desetljećima imali koristi od tih izmišljotina podižu ogromnu dreku težeći da istraživačima povijesti začepe usta. Istraživanje povijesti naziva se revizionizmom. To je riječ zbog koje je Staljin dao strijeljati ogroman broj ljudi. Možda bi nas oni i danas strijeljali ili vodili na Goli otok, ali vremena su se promijenila. Pa ipak, povijesno istraživanje proglašavaju govorom mržnje, pa bi shodno tome povjesničare koji otkrivaju istinu trebalo “apsiti” i suditi im. Njihov bijes je sasvim prirodan. Golem je to obrat. Desetljećima čuvana laž sada je razotkrivena. Oklevetani “genocidni” i sotonizirani Hrvati vraćaju se u svijet normalnih civiliziranih ljudi. A to je tek početak. Ima još mnogo mitova. Lavina je krenula. Sve će izići na vidjelo. Mario Filipi