Ovako je pisao urednik srpskih Novosti: “Ja sam Ivica Đikić, dragovoljac HOS-a! Za dom spremni!”

IVICA ĐIKIĆ, Hrvat iz Tomislavgrada, glavni urednik je tjednika Novosti koje izdaje Srpsko narodno vijeće. Nakon prošlogodišnjeg slučaja ‘Lijepa naša haubica’, taj tjednik po drugi put je u kratko vrijeme došao u središte pozornosti. Ovaj put pažnju su zadobili objavom fotografije ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića koji se slikao u s kapom HOS-a na splitskoj Rivi prigodom svečanosti IX. bojne HOS-a. Napali su ministra da je “nedvosmisleno veličao ustaški pokret i zazivao Hrvatsku do Drine”, “pisao članke o ustašama kao herojima i mučenicima” te ”pozirao s ustaškom kapom na glavi”. Evo što je o HOS-u i dragovoljcima  20o3. pisao Ivica Đikić u polemičnom pismu upućenom Petru Milošu. Tekst pod naslovom Napad na dragovoljce objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji  18. 11. 2003. godine: “Petre Milošu (u nastavku teksta P.M.), najprije vas ukratko moram upoznati s dilemom koja mi se javila kad sam pročitao vaš domaći sastavak pod naslovom “Podvala ludosti”, što je tiskan u Slobodnoj Dalmaciji u četvrtak 13. studenoga: naime, imati posla s vašom osobom ili vas prepustiti dobroj staroj Gospođi Ignoranciji koja se katkad zna ispostaviti ponajboljim lijekom za samoproglašene rodoljubne mesije i birtijske branitelje grandioznih vrijednosti poput hrvatstva, Crkve u Hrvata i Glavnog Grada u Hrvata? Kao što je očito, odlučio sam se za prvu soluciju i tome su dva razloga. Prvi i važniji jest taj da ste udarili na moj ratni put i na moje domoljublje; drugi, i nešto manje važan, razlog sadržan je u činjenici da, ipak, nisam toliko plemenit e da bih vas poštedio serije pitanja poslije koje vam neće preostati ništa drugo nego da se sagnete ispod stola i pokupite ostatke svoje ljudske vjerodostojnosti i moralnosti, te da iste potom odnesete na kakvo obližnje groblje i tamo ih sahranite uz prigodno intoniranje Lijepe naše. Najprije, otkud vama, gospodine P.M., pravo da jednog dragovoljca HOS-a svrstavate među “protivnike svog naroda”, kako ste nadnaslovili svoj pismeni rad “Podvala ludosti”? Primjećujem li to u vašem tekstu stanovitu dozu prezira i poruge spram hrabrih hrvatskih dragovoljaca koji su obranili ugroženo hrvatstvo? Zar vam uistinu ništa ne znači viteška borba nas hrvatskih dragovoljaca i naša spremnost da svoje mlade živote položimo na oltar domovine? Zar je opet došlo vrijeme da jedan hrvatski dragovoljac – pače, pripadnih elitnih postojbi HOS-a – ne smije javno kazati sve što misli o bilo kojoj temi? Zar je došao vakat kad će nam pozadinci koji su rat proveli po podrumskim kriznim štabovima određivati što smijemo misliti i govoriti? Nameće li nam to P.M. opet “hrvatsku šutnju”, naime, ono što je i sam tako zdušno prakticirao u vrijeme dok je kruh zarađivao po komunističkim totalitarnim utvrdama poput Oslobođenja ili Radio-televizije Sarajevo? Jesmo li se za to borili? I je li mi to hvala što sam s nepunih petnaest godina – kao neka hrvatska verzija neustrašivog Boška Buhe – pristupio HOS-ovim dragovoljcima odlučan u nakani da branim svoj dom i svoju domovinu, pa i da poginem za svoj narod!? Ali, jok, nema u P.M.-u zahvalnosti ili barem elementarnog respekta. A tome je tako zato što su upravo hrvatski dragovoljci – među koje se s ponosom svrstavam – možda i najzaslužniji što se u prah i pepeo pretvorila ona socijalistička idila u kojoj se P.M. snalazio poput ribe u vođi, pardon, vodi. Za iskazane napore u borbi za hrvatsku stvar naš je P.M. čak dobio i stan od komunističkih monstruma koji su htjeli zatrti sve hrvatsko. Kad je dosanjan stoljetni san hrvatskih domoljuba – među koje, kao pripadnih specijalnih HOS-ovih jedinica, svakako spadam – i kad se “tamnica naroda” raspala, naš nam je vječni P.M. objavio kako je on tamnicu rušio iznutra, ali mu nije palo na pamet da vrati onaj stan što ga je od kumunista dobio za zasluge u rušenju komuzima, pardon, širenje hrvatskih ideja, pardon, za širenje komunizma ili što već. Kako hrvatski dragovoljci u principu ne vjeruju onima što tvrde da su nešto iznutra rušili dok su izvana to nešto marljivo gradili, tako se P.M. morao dokazivati, a da bi se dokazao, morao se trajno oprostiti sa zdravim razumom. Pa je onda veličao hrvatstvo, pisao o hodžama koji prde dok klanjaju, ulizivao se gvardijanima i zagrebačkim vucibatinama, prokazivao nacionalne izdajnike i muslimanske zetove, prozivao komunističke slugane i sarajevski pripuze … Činjenice nisu bile bitne u tom dokazivanju: on, recimo, plače nad manjkom Hrvata u Sarajevu ne videći da je iz Hercegovine u posljednjih deset godina otišlo najmanje tristo tisuća istih tih Hrvata, a sve zahvaljujući mudroj politici hrvatskih glavešina i crkvenih glavara u koje se P.M. iznenada zaljubio kad su do đavla otišli njegovi stari poslodavci. Tako hrvatski dragovoljci opet plaćaju račun privatnih frustracija onih tipova koji su, poput našeg veselog P.M.-a, prevalili put od komiteta do sakristije, pa nam sad tu frustiranost pokušavaju prodati u formi obrane hrvatskih interesa koje, vjerovali ili ne, ugrožava jedan hrvatski dragovoljac. Za dom spremni! IVICA ĐIKIĆ, DRAGOVOLJAC HOS-A”