Ovako je plagirao dr. Ivo Goldstein, ali o njegovim prevarama nitko ne govori

Hrvatski povjesničar i kjniževnik dr. Miroslav Brandt (Cerić kod Vinkovaca, 1914. – Zagreb, 21. 2002.) u knjizi Život sa suvremenicima – Političke uspomene i svjetonazor (P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1996., 220. str.) piše o dr. Ivi Goldsteinu, aktualnom veleposlaniku Republike Hrvatske u Francuskoj. Brandt je na Filozofskom fakultetu Zagrebačkoga sveučilišta diplomirao 1948. godine povijest, zemljopis i latinski jezik. Doktorirao je 1954.. a na istom fakultetu bio je profesor od 1952. do 1984. godine. Brndt je bio i potpredsjednik Matice hrvatske od 1959. do 1971. godine i jedan je od sedmorice sastavljača Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika zbog čega je nakon sloma Hrvatskog proljeća dva desetljeća bio isključen iz javnog života Najznačajniji Brandtov povijesno-polemički spis je Antimemorandum, tekst u kojem žestoko i argumentirano pobija teze Memoranduma SANU, temeljnoga dokumenta novije velikosrpske ideologije. U već spomenutoj knjizi (Život sa suvremenicima – Političke uspomene i svjetonazor) dr. Brandt nimalo pohvalno piše o dr. Ivi Golsdteinu: “Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984.) otvoreno je novo asistentsko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvata) odbijeno je. Napokon su mi SK i njegovi eksponenti na Odsjeku nametnuli jednoga tek završenog studenta, veoma marljivog, ali i skrajnje ambicioznog, a također i štićenika glavne suradnice i miljenice prof. Šidaka, M. G. Uza sve to, ne imajući drugog izlaza, a moj se odlazak u mirovinu približavao, prihvatio sam i toga asistenta. Uskoro sam mu pomogao da dobije francuski stipendij na École pratique des hautes étude en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednoga od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem. Također zadao sam mu temu za doktorsku raspravu i prije njegova odlaska na put mnogo puta sam mu objašnjavao probleme vezane uz tu buduću raspravu. Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godine dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomogao u prerađivanju njegova preliminarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako je sam govorio) ‘što više publiciranih naslova’. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ‘znanstvenog’ razvitka.”(str. 190.-191.) Tako je o dr. Ivi Goldsteinu pisao njegov mentor dr. Miroslav Brandt. Ali Goldsteinovu plagiranju u Hrvatskoj nitko ne govori.