‘Ovo mi je učinio čovjek kojeg veličaju Novosti i po kojem je Prosvjeta nazvala nagradu’

Branko Kurucić ponos je srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kulturnjak, čovjek po čijem je imenu nazvana nagrada „Branislav Kurucić” a koju dodjeljuje srpsko kulturno društvo „Prosvjeta”. Hvalospjevi o “nikad prežaljenom kulturnjaku” Bio je jedan od pokretača obnavljanja rada SKD “Prosvjeta” u Vukovaru, predsjednik Pododbora i član Glavnog odbora u Zagrebu. Od 1998. bio je predsjednik Koordinacijskog odbora Društva za područje Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, a to je ostao do smrti koja ga je zadesila 2011. godine. O Kuruciću se po bespućima interneta, a mahom u tekstovima „Novosti”, mogu pročitati samo i isključivo hvalospjevi koji podsjećaju na „čovjeka iznimne dobrote koji je svojim djelovanjem zaslužan za veliki kulturni doprinos Srbima u Hrvatskoj”. „U ovim bučnim vremenima kada je dobrota tako skupocjena on je od svoje samo razdavao. Širio je uvek oko sebe duh optimizma i nesebično pružao svoju profesionalnu i prijateljsku, ljudsku, podršku svima kojima je ona bila potrebna. Sjećat ćemo ga se kao čovjeka visokih moralnih načela i jedinstvene ljudske topline”, dio je teksta posvećenog Branku Kuruciću na obljetnicu njegove smrti. No, je li ovdje uistinu riječ o svecu? Niti približno. Branko Kurucić svu svoju ljudskost i dobrotu imao je priliku pokazati u vihoru rata kada je samo jednom rečenicom ili čak riječju mogao spasiti život svoga vukovarskog sugrađanina zatočenog u zloglasnoj „stolariji”: „Moj otac je najprije odveden u Velepromet, a zatim je s još nekolicinom ljudi izdvojen i odveden u stolariju. U nju su vodili samo „odabrane”… Stolarija je u ono vrijeme značila sigurnu smrt”, kazao nam je sin bivšeg zatočenika koji i danas pamti ime i lice čovjeka koji je njegov život držao u rukama. „Četnici su iz prostorije odvodili i ubijali ljude, a onda je jedan od krvnika vidio prepoznao mog oca i upitao ga „što on radi tu i može li netko za njega garantirati da nije okrvario ruke”. Moj otac je u tom trenutku vidio tračak nade, a posebno kada je među srpskim vojnicima ugledao Branka Kurucića. Bio je siguran da će ga Branko spasiti sigurne smrti, jer mu je samo koji dan prije moj otac dao paket s hranom… On i danas pamti da su to bili makaroni… Krvnik je upitao Kurucića poznaje li moga oca i može li za njega jamčiti, a on ga je zanijekao… Samo je šutio, iako je to u tom trenutku za moga oca značilo smrtnu presudu”. Nije ratni zločinac, ali je li smio biti ugledni građanin? Branko Kurucić, po svemu sudeći, kao Srbin koji je u Vukovaru živio prije, za vrijeme i nakon okupacije, te 1991. godine nije počinio ratni zločin. Nije nikoga ubio, silovao, masakrirao niti pljačkao. Ali je učinio nešto što ga svrstava u rang bešćutnih egzekutora kojima za ubijanje nije trebao poseban razlog. Šutio je. Nije djelovao i nije spriječio. Nije niti pokušao sačuvati život svog hrvatskog sugrađanina koji ga je samo dan prije nahranio. Ipak, stjecajem okolnosti, taj je zatočenik dobio priliku za život, a i priliku da se od njega dozna prava istina o čovjeku po kojem je Prosvjeta nazvala nagradu, a za kojeg Novosti kažu ovo: „U nemirnim vremenima koja su i u njegov život unijela dramatične promjene, znao je da širi strpljenje i toleranciju i da često bude glas toliko potrebnog razuma”…