OVO NA SLICI DESNO BILO NAM JE 10 GODINA PREDSJEDNIK DRŽAVE

 Ne mogu reći da sam ravnodušan kad netko nas Hrvate nazove budalama ili nas uvrijedi bilo kojim sličnim epitetom, ali, ruku na srce, ne rijetko dođem u iskušenje i sam ustvrditi isto, pogotovu kad pokušam logički objasniti i shvatiti neke događaje iz naše ne tako daleke političke prošlosti.

Nakon krvavog rata i stjecanja samostalnosti, smrti ministra obrane Gojka Šuška i potom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, destrukcija što su je širili Račan, Mesić, Tomčić i ekipa počela je davati rezultate.

Najprije su pokojnom predsjedniku okrenuli leđa najbliži suradnici (Mate Granić, Vesna Škare-Ožbolt) i tako objektivno nalegli na rudu Mesića, Manolića i drugih koji su proces „detuđmanizacije“ započeli još u vrijeme rata (1994. godine).

I da sve ne bi ostalo na tomu, ovoj se družini priključio i nesretni Dražen Budiša, tragikomični lik naše političke scene koji je po mnogo čemu bio tipični, ogledni primjerak urbanog „dudeka“ (liberalni „domoljub“ – ili „domoljubni“ liberal s prepoznatljivom antituđmanovskom orijentacijom).

Naši „demokrati“, „liberali“ i „progresivisti“ tražili neki „treći put“ – odmak od „namrgođenog Tuđmana“ po svaku cijenu, da bi na kraju sve završilo u lakrdiji, u crnohumornoj burleski gdje su glavni akteri političke scene (šestorka: HSS, IDS, LS, HNS, HSLS i SDP) i oskurni Stipe Mesić preuzeli vlast i od države napravili vašarište.

Jako se dobro sjećam kako je Račan vješto iskoristio naivnog Dražena Budišu koji je sam i ničim izazvan uletio u razapetu mrežu i pomogao Mesiću da s 1,5% potpore u javnosti na kraju postane predsjednik države. Naime, iako je Budiša formalno i službeno bio kandidat „šestorke“ (još uvijek mi je pred očima onaj predizborni TV spot u kojemu on i Račan složno sjekirom cijepaju drva u nekom seoskom dvorištu), stranačko i biračko tijelo lijevo-liberalne opcije listom je glasovalo za Mesića. U trenucima kad je bilo jasno da je izgubio predsjedničke izbore, kraj Budiše nije bilo koalicijskog partnera i sudruga iz spota Ivice Račana (što je mali Ivek obrazložio zauzetošću – jer, baš je te noći, zamislite, vrijedno radio na „dugoročnom strateškom programu razvoja Hrvatske“, dokumentu kojega nemamo ni dan-danas).

I tako su oni koji nisu ni luk jeli ni luk mirisali u vrijeme stvaranja Hrvatske zasjeli u sedlo i korak po korak počeli razgrađivati ono što je predsjednik Tuđman mukotrpno, marljivo i vrijedno gradio izgarajući za ovu zemlju i nacionalni interes.

Budiša je koaliciju napustio tek nakon što se uvjerio kako Račan i tadašnja Tužiteljica MKSJ Carla Del Ponte „štelaju“ političke optužnice i selektivno ih „namještaju“ našim generalima i istaknutim braniteljima – prema kriterijima političke podobnosti što ih je određivao SDP. Poslije razlaza je objelodanio sadržaj razgovora između Carle Del Ponte i Račana u kojemu je Tužiteljica predsjedniku SDP-a rekla (pred njime – Budišom): „Podigli smo još neke optužnice za koje vjerujem da će Vam politički odgovarati“, ali isto tako i iznio niz prljavština i zakulisnih igara vezano za preraspodjelu plijena između stranaka na vlasti (nepotističko uhljebljivanje stranačkih kadrova u institucijama i državnim službama, vodećim poduzećima itd., itd.).

Tikva između SDP-a i HSLS-a je konačno pukla 2002. godine, kad je HSLS u Saboru blokirao ratifikaciju ugovora o Nuklearnoj elektrani Krško – no, znalo se kako je to bila samo kap koja je prelila čašu.

Uskoro je „šestorka“ pala na „četvorku“ – ali se nastavilo vladati kao da se ništa bitno ne događa. Mesić je dobio i drugi mandat, i proces „detuđmanizacije“ nastavljen je unatoč pobjedi HDZ-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2003. godine, kad je u premijersku fotelju zasjeo „demokršćanin“ Ivo Sanader kojega su lijevo-liberalni mediji ne bez razloga obožavali i kovali u zvijezde sve dok nije dao ostavku i dospio u zatvor.

Tako smo od smrti prvoga hrvatskog predsjednika (prosinca 1999. godine) do danas imali u dva mandata (ukupno 8 godina) lijevo-liberalnu vlast i 15 godina predsjednike iz istog miljea.

Dakako, nikad nitko nije postavio pitanje što su uradila dvojica predsjednika (Mesić i Josipović) u svojih 15 godina vladavine na stabilizaciji države i njezinu napretku, kao ni to koliko su u istom smislu doprinijeli Ivica Račan i Zoran Milanović kao premijeri – osim što su Hrvatsku zadužili za najmanje 20-ak milijardi dolara vanjskog duga i svojski nas vukli na „Zapadni Balkan“.

Gledali smo kako nam predsjednik države otvara širom arhiv u Uredu na Pantovčaku i dijeli strogo povjerljiva dokumenta novinarima stranih televizija, slušali neslane crnohumorne viceve (kakve pristojni ljudi ne pričaju ni u kavanama a kamo li predsjednici pred diplomatskim korom), pred našim očima se odvijala neviđena lakrdija, dok se ugled zemlje srozavao, narod siromašio, proizvodnja padala, uvoz rastao, društvo polariziralo...

Kad se promatra zaduženje po stanovniku u postotcima, rekorder je vlada Ivice Račana, a slijedi je vlada Zorana Milanovića, dok je promatra li se kumulativni iznos cjelokupnog zaduženja u apsolutnom iznosu, uvjerljivo na prvom mjestu fajter Zoki (poznat po sintagmi: „Mi ili oni“), današnji kandidat lijevo-liberalne opcije za predsjednika države.

Što se one druge i mnogo veće štete (vezano za urušavanje države i destrukciju svega što je afirmativno i pozitivno za Hrvatsku) tiče, za to su se pobrinula dvojica predsjednika koji su od 2000. do 2015. godine među ostalim uspjeli toliko srozati i kompromitirati instituciju na čijem su čelu bili, da će trebati desetljeća kako bi se to ispravilo.

Nikad im nitko ništa nije prigovorio. Pojeo vuk magare – rekao bi narod.

Danas se nalazimo pred ponovnim predsjedničkim izborima, a moguće i pred izvanrednim parlamentarnim, a kaos nije ništa manji nego tog prosinca 1999. godine. Kako, kuda i kojim putem, dilema je na koju odgovora nema.

PR ekipe vrijedno rade, političari „pumpaju“ svoje rejtinge preko plaćenih „agencija za istraživanje javnog mnijenja“, a biračko tijelo je jednako zbunjeno i izgubljeno kao i svih proteklih godina.

Svaka ozbiljna analiza onoga što nam se na političkom planu događalo u zadnjih 20-ak godina, neizostavno postavlja pred nas pitanje: je li došlo vrijeme da se počnemo ponašati normalno i racionalno?

Jedva čekam sljedeći nastup našeg univerzalnog analitičara, specijalista opće prakse za sva moguća i nemoguća društvena i politička pitanja Žarka Puhovskog.

Možda on objasni. Jer, taj sve zna.