OVRŠNI ZAKON, POREZ NA NEKRETNINE, POSKUPLJENJE PLINA

KAD NAROD POLUDI OVRŠNI ZAKON, POREZ NA NEKRETNINE, POSKUPLJENJE PLINA: Kako se danas masovno bježi iz Hrvatske, nije se bježalo ni iz Jugoslavije Dokle ćemo pisati statuse na društvenim mrežama, komentare i upite političarima? Do kada mislimo svojim polumrtvim rukama potpisivati peticije protiv robovskih zakona? Iz povjerljivih izvora saznajemo kako postoje tajni krediti koje je Todorić podizao ranijih godina, zbog kojih bi se mogao urušiti i kompletan bankarski sustav, a prva na udaru trebala bi se naći Zagrebačka banka. Ukupan dug bankama, navodno iznosi vrtoglavih 16 milijardi eura. Ivica Todorić predao je ključeve Agrokora državi. Iza njega ostala je samo pustoš, uništene sudbine stotine pa i tisuće malih poduzetnika i poljoprivrednika. Gospodarstvo je na koljenima, a bezobrazni Todorić još ima obraza javno izjaviti kako je državi u ruke predao plodove svog četrdesetogodišnjeg rada. Ali ostavimo na trenutak Agrokor po strani. Ovršni zakon, fiskalizacija, pdv, porez na nekretnine, pljačke mirovinskih fondova, krađa na energentima, poskupljenja plina, otkazi, uništena poduzeća, fimi medije, Ina, Mol, deložacije, Luka Rajić junior pali novčanice, utjerivači dugova…. Zamislite da nam se sve ovo dogodilo unutar nekoliko mjeseci, umjesto dva desetljeća. Zasigurno bi poludjeli. Izašli bi na ulice i ne bi nas nitko mogao zaustaviti, niti bi itko to pokušao, jer bi i policija zajedno s nama bacala bandu koja nas je pokrala ravno u kontejnere. Mase ljudi pješke bi išle prema vilama i dvorcima. Smradovi bi trkom uletavali u svoje helikoptere i bježali od sigurnog linča. Ne bi ih ništa spasilo od pravde. Ali ne ubijaju nas brzo, već polako i planski. Uskoro će nas biti manje od četiri milijuna. Nakon što su oteli javnu imovinu, sada će nam uzeti i privatnu. Iselit će nas iz stanova i kuća. Potjerat će nas iz naših domova jer zauzimamo prostore koji se mogu prodati. Ej ljudi, ubijaju nas, zar ne shvaćate to? Ova priča može završiti samo tako da nas za pedesetak godina više ni ne bude. Jer ako nema Hrvata, nema ni Hrvatske. Ovako kako se danas masovno bježi iz Hrvatske, nikada se nije bježalo ni iz Jugoslavije. Koliko dugo mi ovo sve skupa možemo trpjeti? Dokle ćemo pisati statuse na društvenim mrežama, komentare i upite političarima? Do kada mislimo svojim polumrtvim rukama potpisivati peticije protiv robovskih zakona? Što čekamo? Koju pi*ku materinu više? Nema više prostora za dijalog. Imamo izbore bez izbora na kojima na uvijek serviraju nove podvale. Sve se mijenja da bi na kraju ostalo isto, odnosno postalo još gore. Stanje je neizdrživo, a ono što je zastrašujuće jest spoznaja kako ćemo tonuti dublje. Građani se ubijaju. Ne samo branitelji, nego svi. Uzimaju konope i vješaju se. I smrt im je bolja od života u ovakvoj bijedi i nepravdi. Od ponavljanja fraze „bit će bolje“ , samo nam je svima gore. Zavaravamo se, lažemo si. Što smo kukavice? Zar se bojimo onih koji bi od nas trebali bježati i skrivati se? Nema dalje narode. Ovo je kraj. Ako sada ne poludimo, onda stvarno nismo normalni, i bolju sudbinu od ove koju su nam odredili, nismo ni zaslužili.