OZNA JE BILA GROZNA
Od gladi i umora iznemogli, prolazeći kroz Podarivnu, mladići su se naglavce bacali u bunare, prekidajući užasne patnje. Naš Bobovčanin Petar Filar je preživio i strijeljanje. Vezan žicom za kolegu, čije je tijelo palo po njemu, uspio se izvući iz masovne grobnice. Dosta mještana, među njima i moj otac, znalo je da se krije kod brata, ali je zadugo bio siguran. U Moroviću, pak, dok su uznici kisali konoplje, među bivše domobrane došao je budući partizanski kapelnik Venceslav Šafranek Pepi,Čeh porijeklom, tražeći buduće vojnike JA dobra sluha za limenu kapelu 9. Dalmatinske divizije
Napisao: Josip Frković
Skloni teško porecivu zaključku kako su Britanci, prepustivši razoružane domobrane zvjerski i zločinački raspoloženim partizanskim osvetnicima 1945. na Bleiburgu i križnim putovima do grčke granice, izravno odgovorni za masovna ubojstva pola milijuna Hrvata najrazličitijih socijalnih statusa i demografskom minusu koji traje do današnjih dana nove, demokratske države. Pod utiskom strahota što su ih iza sloma NDH i dolaska na vlast komunista osvetnika na tlu Austrije, Slovenije, Hrvatske i Srbije prolazili pripadnici regularne vojske propaloga i zloćudnoga ustaškoga režima, koji je u općem rasulu narod ostavio, doslovno, u klaonici dojučerašnjih četnika i komunizmom zaraženih Hrvata pod petokrakom, evidentne su suvremene poliitčke kontroverze koje prate događaje prije 73 godine. „Duga, mračna noć“, „Macelj, kraj tzv. Tita“, Kočevski rog, Huda jama, Tezno i bezbroj drugih televizijskih dokumentarnih filmova, zorno svjedoče o jednom vremenu terorističkoga nekažnjena zločinačkoga nasilja nad hrvatskim domoljubima. Štoviše, nad cijelim jednim kršćansko-katoličkim, cviliziranim i kulturnim europskim narodom koji se u želji za vlastitom slobodom i državom nije uspio othrvati nacističkim pruskim i srbijanskim fašističkim barbarima. U svjetlu potpunijih saznanja i povijesnih istina o nečovječnom postupanju Churchilovih britanskih vojnih (ne)časnika kod Bleiburga, pa i nakon filma Nade Prkačin i katoličke Laudato TV o strahotama Maceljske šume, već mjesecima pratimo povremene političke pritiske s Britanskoga otočja na poluge demokratske vlasti Republike Austrije, koji još uvijek žale što jedan stari europski narod nije potpuno nestao s lica zemlje, približava nam se, eto, polovica svibnja i 73. nesretna obljetnica bleiburško-križnoputaških užasa.
U tek uspostavljenu miru, na tlu negdašnje SHS i jugoslavenske kraljevine, posavski je doseljenički Bobovac kod Sunje (iz staroga grada Bobovca kod Vareša i Kraljeve Sutjeske u 16. stoljeću – nap. a.) zabilježio cijelu jednu mladost, stotinjak žrtava „humanoga staljinističkoga komunizma“. Čak tri četvrtine žrtava iza završetka Drugoga svjetskog rata?! Pa, iako su velikosrpski manjinci za socijalističke jugo-države bobovačke kompaktne Hrvate – sa stalnim podsjećanjem na bratstvo i jedinstvo – kolokvijalno nazivali ustašama, mnogo je obitelji desetljećima oplakivalo svoje hranitelje, očeve, majke, sestre, djedove, ujake i stričeve. Prkoseći nepravdama doživotnoga crvenoga vladara, nakon 1966. i pada hrvatoždera Aleksandra Rankovića, svoju su sreću potražili u ratnoj saveznici i gospodarski prosperitetnoj gubitnici, Njemačkoj. Potražili i uspjeli ekonomski osjetno preobraziti svoje selo. Naš je sugovornik Zvonimir Laktašić (1948.), bivši profesor matematike i fizike Osnovne škole 22. lipnja, te učiteljski sindikalac, danas stanovnik četvrti sisačkog Zelenoga Brijega. Nakon umirovljenja, štoviše, Laktašić je dublje zavirio u povijest Vojne krajine, do 90-ih lažima posrbljene Banovine i cijeloga hrvatskog Pounja, negdašnje neosvojive granice ostataka hrvatskoga kraljevstva. I njegov pok. otac Ivo (1926. – 2002. ) bio je pripadnik hrvatskoga domobranstva, branitelja naše prve ratom nestale države i naroda.- Zarobljen je nakon završetka križnoga puta i pješačkoga mrcvarenja s ostalim nesretnicima u Moroviću i daleku Bezdanu (s njim su bili Stjepan Grabić iz Bresta i Janko Kruhan iz Gline – op.a.).
Čeh Pepi otkrio sluh Bobovčanina Laktašića
Od gladi i umora iznemogli, prolazeći kroz Podarivnu, mladići su se naglavce bacali u bunare, prekidajući užasne patnje. Naš Bobovčanin Petar Filar je preživio i strijeljanje. Vezan žicom za kolegu, čije je tijelo palo po njemu, uspio se izvući iz masovne grobnice. Dosta mještana, među njima i moj otac, znalo je da se krije kod brata, ali je zadugo bio siguran. U Moroviću, pak, dok su uznici kisali konoplje, među bivše domobrane došao je budući partizanski kapelnik Venceslav Šafranek Pepi,Čeh porijeklom, tražeći buduće vojnike JA dobra sluha za limenu kapelu 9. Dalmatinske divizije. Premda Ivo Laktašić nije poznavao note, odbijao je najprije takve planove, da bi urođenim talentom i sluhom ipak prošao audiciju. Dvadeset i sedam mjeseci, prenosi nam očeva sjećanja bivši nogometaš 90-godišnjega jubilarca, bobovačke „Mladosti“, Ivo je bio basist vojne limene glazbe u Osijeku.Nudili su mu i profesionalni angažman, ali…Odlazeći na božićnu misu, njegov posjet crkvi prijavio je dočasnik „bezbednosti“, porijeklom iz Lonje (?!) i tako je moguća vojna karijera prekinuta. Po onoj dobro znanoj „tko će koga ako ne svoj svoga…“ Čak je i kapelnik molio milost za svoga basista u vojnom pritvoru, no nije uspio. S 19 navršenih godina, nadosluživao je vojni rok „pobedničke srpske vojske koja se samo zvala JA“ i bio profesionalni glazbenik tamošnjega garnizona.A sve je počelo krajem 1943. u Domobranskoj vojarni u Sisku, koju su potkraj 19. stoljeća na desnoj obali Kupe podigli graditeljski umjetnici iz talijanske obitelji Colussi.
Zabranjen plač i crnina udovica
Bilo je to sjedište 11. pješačke pukovnije i Laktašićeve željezničke bojne.Otišavši kući na odsustvo, nesreća je htjela da u Bobovac upadnu partizani, pa je domobran Ivo Laktašić pronašao spas u bijegu. Samo u gaćicama, jer su mu drugovi odnijeli odijelo, uspio se skloniti i zaštitu potražiti u petrinjskoj ustaškoj postrojbi. Uz pomoć susjeda Nikole Crepara, u namjeri je i uspio. Prebačen je u Hrvatsku Dubicu, gdje su ustaše imali nadzor nad sigurnošću željezničke pruge. Kao pomoćnik minobacačlije, često je s ostalim stranačkim vojnicima odlazio u sela pod Kozarom, a sam kraj rata dočekao je u Hrvatskoj Dubici. Sudjelovao je na odsječku pruge od Banjaluke u osiguravanju dolaska crnogorskih četnika. U povlačenju pred komunistima, pretrpani Sisak su morali zaobići, pa su se smjestili u martinskoj Radićevoj Posavini, u Ljubljanici. Dva tjedna kasnije, 8. Svibnja, uputili su se u Kravarsko i Zidani Most, pa sve do Bleiburškoga polja.Dospjeli su onamo među zadnjim grupama i 15.svibnja predali sebe i formacijsko oružje „vekovnim prijateljima Srba“, Englezima. Došli su ispod poznatoga dvorca ponad mjesta Bleiburga, gdje su ustaški ministri pregovarali o uvjetima predaje Britancima i po zlu znanim partizanskim pukovnikom, velikosrbinom Milanom Bastom. Nakon svih ratno-poratnih nevolja koje su Bobovac zavile u crno, Ivo Laktašić, poratni djelatnik DOZ-Croatia osiguranja zaposlen potporom Ilije Čičića, sastavio je popis svih stradalih mještana koji su se stavili na stranu svoje države i nacije. Udovice ratnih stradalnika, međutim, u svojim kućama nisu smjele glasno plakati i naricati, a na cesti se nisu smjele pojavljivati u crnini.
Metode srpskih milicajaca
Život u selu nadzirali su srpski milicajci tamnoplavih odora koji su se znali pohvaliti kako su priznanja zločestih Hrvata uspijevali dobiti i namakanjem u Savi. Malo je poznato da je u poraću u Bobovcu postojala i prva partijska ćelija. Poslije osamostaljenja Republike Hrvatske, inicijativom Marijana Klarića (bivši generalni direktor HŽ-a – nap.a.) na pročelju hrvatskoga doma postavljena je spomen-ploča s imenima onih koji su nestali u vihoru Drugog svjetskoga rata i periodu mira.Ivo Laktašić je samo dio sjećanja na teške ratne dane služenja domovini ispričao samo sinu Zvonimiru. Bog ga je čuvao, a bilo je i mnogo sreće popraćene notama limenjaka. Za novih velikosrpskih nasrtaja vojvode Miloševića i druge svetosavske bagre na hrvatski nacionalni teritorij, Bobovčani su se posebno iskazali. Svu deviznu štednju stavili su na raspolaganje zavičajnim dragovoljcima Hrvatske vojske, pa je i sunjski vojni stožer često iskao pomoć u oružju za potrebe obrane općinskoga središta. Četrdesetak kilometara od Sunje 1943. povojničen je u hrvatsko domobranstvo Vujo Pribilović (1925.) iz Pribilović brda u Gori. Ujesen iste godine, pak, pozvan je u Zagreb, gdje je preodjenuo svijetloplavu vojnu odoru pripadnika Pavelićeva tjelesnoga sdruga (PTS). Iz vojarne u karlovačkom Luščiću upućen je u zagrebačku dočasničku školu, a već sljedeće godine sudjelovao je u borbenoj akciji oslobađanja domobranskoga generala iz partizanskoga okruženja u Koprivnici.
Ratno-poratni limenjak i tamburaš
Godine 1945. postrojba Vuje Pribilovića taborila je u zagorskom Brezničkom Humu, pa je s trojicom prijatelja dogovorio bijeg kroz njemačke, ustaške i domobranske straže. Dospjeli su, međutim, u ustašku postrojbu majora Hajdinovića, koji ih šalje u vilu „Gavrilović“, a potom i u Zamlaču, prvo selo do Dvora. Ondje je zapovijedao neki nervozni poručnik koji je ubio dvojicu nediscipliniranih ustaša. Pribilović stoga bježi u Hrvatsku Kostajnicu i kroz Sunju, gdje su vladali luburićevci, domogao se slobode. Vrativši se u rodnu Goru, dospio je i u članstvo kompartije, a potom i u službu milicije. Njegovo ratno „kretanje u službi“ prijavio je izvjesni glinski Srbin, pa je potražio radno mjesto konduktera sisačkoga „Autoprometa“. Nije se bojao siromaštva, jer je od rane mladosti svirao u raznim sastavima. Bio je virtuoz sve žičane instrumente i dodatno zarađivao na zabavama i svadbama. Sretan što je iz rata izvukao živu glavu, uživao je i u ženskim društvima. S prvom je ženom dobio sina, koji danas živi u SAD-u, a s prerano preminulom Anđelom kćer. U „Autoprometu“ je 1980. umirovljen, a 6. srpnja 2018.navršit će 93. godinu života. I Ivo Laktašić i Vujo Pribilović, služili su tri vojske, a živu su glavu iznijeli iz rata zahvaljujući Božjoj providnosti, sreći i poznavanju nota. T
