Pad Hrvatske Kostajnice 1991!

Danas je na položaj Hrvatskih bojovnika u Hrvatskoj Kostajnici palo 360 granata. Sve ove godine nitko u medijima ne spominje pad Hrvatske Kostajnice u četničke ruke, a pala je IZDAJOM. Glavni akter priče je bivši pom. MUP-a RH Milan Brezak. Kako sam čuo od četnika koji su se iste večeri, kada su nas doveli zarobljene u selo Kukuruzare, hvalili da su sve informacije o nama dobivali iz kabineta spomenutog po. Min. MUP-a RH. Njegov tajnik kabineta je bio član “Labradora” a to je znao dragi drug Brezak. Zapovjednik obrane H. Kostajnice je bio Nedeljko Podunajac, inspektor iz PP Maksimir u Zagrebu, koji je intenzivno pregovarao i dogovarao predaju Hrvatskih OS u gradu i okoloci. Namjerno je povukao većinu snaga sa okolnih brda, koje su zbog malobrojnosti branitelja lako osvojili Srbi. Kada su Srbi osvojili H. Kostajnicu, nastao je masakr civilnog stanovništva, veći nego u Vukovaru u odnosu malobrojnosti hrvatskog stanovništva ron;tva, koji su bili pobijeni pored ceste i samo zakopani u jarak. U zarobljeništvu u Kukuruzarima, ubojstvo snimatelja Lederera se hvalio kako ga je ubio, a kada su ga četnici tražili da im da par zarobljenika kako bi ih mučili i ubili, on je pokazao pismenu zapovijed od generala Ninkovića, kasnije zapovjednika zrakoplovstva u Banja Luci, koji je zapovijedio da svi zarobljenici moraju ostati živi i netaknuti, kako bi se iste autobusom odvelo u zatvor u Glini. Paradoks: srbski general spašava hrvatske zarobljenike. Pomoć je trebala doći iz Siska zaprijetio da će kolonu iz Siska uništiti zrakoplovima. Tako je propalo naše oslobađanje. Nitko nikada nije odgovarao za pad H. Kostajnice. Većina se predala i bila je odvežena u logor u BiH Manjača, a dečki koji su branili punktove u gradu su bili ostavljeni četnicima, kao i ranjenici koji su se nalazili u zgradi pošte. Borili su se dok su imali streljiva, kasnije ubijeni. Mi smo bili na “Djedu” I i II. Nama je vodnik “Splićo” zapovijedio da se predamo, a Srbi su službeno pisali da smo zarobljeni, što je potvrdio tadašnji njihov “sigurnjak” Duško Radulović. Pakao u Glini je bio strašan. Mučili su nas, tukli sa pendrekom na čijem je vrhu bio lanac na kojem je bila željezna kugla. Mučili su nas sa strujom, tukli sa letvom po tabanima, bili smo im vreće za boksanje. Civile Hrvate iz Gline i okolnih sela, posebno su okrutno mučili i tukli, do smrti. Vidjeli smo ih u samicama, bile su četiri, gdje su ležali izmrcvareni, dok smo po zapovijedi vršili nuždu u njihove “čučavce”. Jedan je civil rekao da se ne može čučnuti i molio je da ga odvedu u WC kancelarije u kojoj su nas tukli. Milicajac je došao i preda mnom ga je tukao dok nije umro. Jeli smo i ljudsko meso u hrani i kobasicama, od kojih smo dobili proljev i grčeve u želucu, a četnici su se smijali, jer mi nismo znali tada što jedemo. U Petrinji su rodbini Hrvata slali pakete njihovih najmilijih u obliku kobasica, koje su radili od ljudi u pogonima Gavrilović. Razmjena je bila u selu Moščenica, a u štali na srbskoj strani bio je skriven tenk, koji je trebao uništiti autobus sa nama kada razmjena bude gotova. OSE su se u tome pokazale kao učinkovite i tenk je bio onesposobljen. Nitko nas nije dočekao u Zagrebu, autobus nas je nakon što smo dobili večeru u Sisku, odvezao i ostavljao kao pse, pored naših kućnih adresa. U Zagrebu, prolaz Rački, nas je iskrcao. Pješke sam otišao u Bauerovu ulicu u PP Medveščak, gdje sam se javio nadređenima da sam se vratio iz zarobljeništva. Samu razmjenu je vodio pokojni Đuro Brodarac, jer Zagreb nije htio čuti za nas u Glini, a kako je rekla V. Škare -Ožbolt jednoj mami od naših zarobljenika iz Gline, “Budite sretni da vam se sin vratio, jer netko iz vrha nije htio da se i jedan iz Gline vrati živ!” I sada nosimo stigmu logoraša iz Gline, malo je koji logoraš ostao raditi. Većina je otišla u mirovinu. U PUZ-u kada pitate nešto dok ste radili, i kada drugovi ustanove da ste bili u Glini, sva vrata su vam zatvorena. Lijepo bi bilo doživjeti da se obilježi pad H. Kostajnice, ali mediji o tome šute, nema komemoracije za ubijene civile i pripadnike ZNG-a i MUP-a, nema javnog spomena o tome. I u Oluji su pripadnici HV-a poslani u smrt, kada je zapovijeđeno da pređu most i idu u Bosansku Kostajnicu. Niti to nije javno objašnjeno, a Hrvatska Kostajnica ostaje neispričana priča o izdaji 1991 i 1995. godine. Grad je pao 12.09.1991. godine. Ovo objavljujem da se ne zaboravi!