PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 3. dio

Povlačimo se pod vatrom jer nas neprijatelj ne želi pustiti bez novih gubitaka. Od naše kuće do škole u koju se namjeravamo povući udaljenost je oko sedamdeset metara čistine, pa postoji velika mogućnost da netko od nas bude pogođen. Osim iz naše kuće izvlače se i ljudi iz kuća koje se nalaze pored naše. Najgora je teška strojnica koja neprestano puca po području kojim trebamo proći da bismo stigli do škole.

Nekoliko naših istrčava iz kuća zaliježući na ledinu te uzvraćaju paljbu dok se mi iz ostalih kuća prebacujemo prema školi. Nakon dvadesetak metara trčanja zaliježemo  i pucamo prema strojnici koja nas drži pod vatrom iz jedne kuće u blizini „Minimarketa“, dok se drugi, koji su do maloprije držali i davali potporu nama, povlače prema školi. Osim te strojnice neprijatelj puca i lakim pješačkim oružjem sa svih strana. Čuju su se hici koji udaraju u zemlju i zabijaju se u nju na nekoliko centimetara od mene. Pucam i samo čekam trenutak da i ja dođem na red kada mogu pojuriti prema školi. Ležim i pucam prema strojnici, odjednom, nekoliko metara od mene pada tromblonska mina i cijelog me posipa zemljom. U ušima mi je strašan pritisak. Ustajem i počinjem trčati svom brzinom prema školi. Sklonjam se iza zida tražići po sebi rane od krhotina. Na moje opće iznenađenje nemam ni najmanju ogrebotinu. Ne mogu vjerovati da je to moguće, jer toliko mi je blizu pala, a nije me ozlijedila.

Ovo je karta područja sa starim nazivima ulica, a na kojem smo se borili pritiv neprijatelja. Dobio sam je neki dan na facebook profil od Darka Galića. Hvala mu od srca!

Nakon što smo napustili kuće uz Prvomajsku ulicu, postavljamo novu obrambenu liniju u Osnovnoj školi II. kongresa te se spajamo sa snagama Desne Supoderice. Naši se gubici i dalje nastavljaju, neprijatelj je potpuno ušao u naš borbeni raspored i počinje nas napadati sa svih strana. Neprijatelj nam i dalje ubija ljude jer osjeća našu slabost i shvaća da je došao trenutak kad mora krenuti na sve ili ništa te da je možda blizu naš kraj. Dvojica su naših ostala na ledini u ležećem položaju i više se ne miču. Moramo pričekati noć kako bismo ih izvukli, jer su njihovi životi ugašeni. Bez obzira na sve mi ne želimo odustati od obrane jer vjerujemo da ipak nije sve izgubljeno. Cijelo se vrijeme među nama borcima i braniteljima priča o pojačanjima koja nam trebaju stići. Kruži informacija kako bi iz Zagreba trebala stići skupina od dvjesto naših boraca, pripadnika gardijske brigade „Tigrova“, a kojoj smo moja skupina i ja pripadali.

Osnovna škola “II. kongresa” u koju se povlačimo nakon gubitka Prvomajske ulice te u njoj nekoliko dana pružamo otpor neprijatelju. Ovo su današnje snimke škole na kojoj se još uvijek vide rane rata.

Na školi imamo raspoređene teške strojnice, dva snajpera i oko četrdeset ljudi s pješačkim naoružanjem. Neprijatelj, bez obzira na naš otpor i stalnu pucnjavu, napada i prebacuje se sve bliže nama. Boravim na katu škole i gledam kako se neprijatelj pokušava prebaciti i približiti. Vani je već veoma hladno i pada sitna kišica. Ovaj prvi dan u školi je potpuno sumoran. Svi smo gladni i žedni jer više nemamo pristup bunaru. Dajemo potporu našima na Desnoj Supoderici i unakrsnom vatrom pokušavamo zaustaviti prodor neprijatelja prema nama. Vidimo ih kako se pripremaju, a ubrzo nakon toga počinje šuljanje i pucanje po nama sa svih strana. Razmišljam baš kako bi bilo dobro kada bi im dosadilo to uporno ratovanje. Naravno, jasno mi je da se to ne može dogoditi pa se trudim što preciznije uzvraćati vatru, kao i većina naših. Ni mi ne bismo koraka odstupili da nam se ukaže prilika držati ih pod kontrolom. Ganjali bismo ih svom snagom i željom da ih uništimo kao što i oni žele nas. Bez obzira na našu vatru, koja je iz škole jaka i koncentrirana, neprijatelj se uspijeva jednim dijelom svojih snaga prebaciti prema nama i Desnoj Supoderici. U pojedinim trenucima se čini kako ne stignem mijenjati okvire na pušci koliko se brzo streljivo potroši jer neprijatelj i brzo napreduje.

Pred ulazom škole s prijateljima iz Zagreba, također branitelji, a koji su imali želju sa mnom obići mjesta koja spominjem u knjizi. Inače, škola je izgrađena 1970. godine i dobila ime “Drugog kongresa KPJ”, od 1997.  do 2007. nosi naziv “Četvrta osnovna škola Vukovar”, a od 2007. “Osnovna škola Nikole Andrića” po književnom povijesničaru, prevoditelju, filologu i novinaru rođenom 1867. u Vukovaru.

Noći su posebno teške jer više nemamo borbenog rasporeda, a veza s našim ostalim položajima ne postoji. Noću sam se spuštao s nekoliko ljudi u suterenske prostorije škole koje imaju pogled prema Prvomajskoj ulici. Bojimo se da nam se noću ne privuku pa smo u razini zemlje gdje možemo osluškivati ako bi nam se prikradali. Jedne prethodne noći nitko nije oka sklopio te smo napeto iščekivali nove napade četnika i domaćih srpskih dobrovoljaca. Nekoliko puta su se već ubacili noću iza naših linija i ubijali nam ljude, a najveća je šteta učinjena kada smo u jednoj takvoj njihovoj diverziji izgubili devet boraca i strateški važne položaje kod „Minimarketa“. Noći sada uglavnom protječu mirno i prebrzo, a od ranog jutra bi se pokrenula nova neprijateljska ofenziva kao i ovoga jutra. Svi trčimo na sve strane i raspoređujemo se po katu kako bismo držali neprijatelja što dalje od nas. Otvaramo žestoku vatru po njima i ispaljujemo preostale ručne bacače i tromblone koje imamo. Vidimo da, osim što nas žele istjerati iz škole, težište prebacuju na naše položaje u blizini škole koji se još drže, odnosno na Desnu Supodericu. Cjelodnevne borbe ne prestaju i jasno je kako moramo svi izginuti ukoliko želimo sačuvati ovu crtu obrane. Osim napada koji su stalni, redovito se i verbalno „prepucavamo“ i vrijeđamo. Mi im psujemo četničku mater, a oni nama ustašku. Pozivamo jedni druge na predaju i častimo se još međusobno s bezbroj „epiteta“ na račun naših i njihovih majki, sestara i žena. Zvuči suludo, ali i taj ritual za mnoge od nas znači neku vrstu opuštanja i izbacivanja iz sebe svega što osjećamo jedni prema drugima. Zadnjih dana smo u borbama oko škole ubili nekoliko četnika te ih nekoliko i ranili, ali se i naši gubici nastavljaju. Osim onih na ledini, poginuo nam je jedan dobrovoljac iz Našica koji je PKT-om držao prilaze s Prvomajske prema školi. „Zolja“ je pogodila u zid iza kojeg se prikrivao i presjekla mu obje noge. Iskrvario je za nekoliko minuta i umro u teškim mukama. Imamo i nekoliko teško ranjenih u samoj školi. Suborci iz moje zagrebačke skupine raspoređeni su na sve strane i još sam samo s Markom u kontaktu. U noćnim predasima razgovaramo o svemu pa i o situaciji u kojoj se nalazimo. Puno mi znači to što je on potpuni pozitivac i što je uvijek vidio neko rješenje. Nakon nekoliko dana skupina od petnaestak boraca s Desne Supoderice povlači se prema nama i raspoređuje po školi. Nastavljaju nas napadati, pa smo svjesni kako nas namjeravaju opkoliti i pobiti u toj školi te što prije završiti ovu bitku. Prilaze nam sa svih strana, jasno vidimo njihove pokrete i, bez obzira na naš jak otpor, ne odustaju od napada. Gubimo sve više ljudi na ključnom pješačkom oružju, kao što su puškomitraljezi, i ljudi koji znaju dobro pucati ručnim raketnim bacačima. Tako nam je poginuo i jedan suborac koji je pokušao pogoditi kuću koju su zauzeli četnici u blizini Desne Supoderice. Također, od nekoliko snajperista ostali smo samo na jednom čovjeku, pa smo zbog svega toga u teškom položaju za ozbiljnije očuvanje naših borbenih pozicija, a pogotovo za pokušaj bilo kakvog protunapada. Ginu nam i najbolji borci i zapovjednici, te smo zbog velikih gubitaka svakog dana sve slabiji i slabiji. Umor i stalno napredovanje neprijatelja ostavlja traga na nama. Borbe se vode od prvog zračka sunca ili svjetla dana do kasno u noć i ni jednog trenutka nema predaha. Katkad nas od neprijatelja dijeli samo zid kuće, a svaka udaljenost od deset ili dvadeset metara smatra se sigurnom. Veliki problem je što smo gotovo ostali bez bilo kakve potpore, uglavnom se oslanjamo na svoje pješačko oružje. Imamo sve manje i osnovnog pješačkog streljiva, bombi, raketnih bacača i tromblona. Oni djeluju svim mogućim sredstvima i streljivom, od pješačkog lakog oružja, tromblonskih mina koje i dalje nemilo padaju pa sve do malih minobacačkih kalibara, 60 milimetara, i onih većih, 82 milimetra. Vani vladala već jaka hladnoća, a dani su postali kišni i sumorni kao i situacija u kojoj se nalazimo.

Nastavlja se…