PARTIZANSKI ZLOČINI U ŠUMI MAREKOVCU KOD TOPUSKOGA
Dio kostiju, međutim, pronalazili su francuski izvoditelji naftovoda, a radnici pod milicijskom stražom ponovo su ih zasipali zemljom. Sve je ostajalo bez odjeka u bespomoćnoj javnosti. Svoje crteže i bilješke, 4. rujna 1998. Lipak je predočio dipl. Ing. Adamu Zahiroviću, predsjedniku županijskoga povjerenstva za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava komunizma (već dvije godine radili su na popisivanju ubijenih i nestalih Hrvata – op.a.), te Janku Kruhoviću, čelniku glinskoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“. I ovoj dvojici autor elaborata o Čemernici 1945. iznio je pretpostavke o tome da su zarobljeni nesretnici dovoženi iz raznih logora i gradova
Napisao: Josip Frković
Pokojni Karlo Lipak, kako piše ispod skice čemerničkoga grobišta Marekovca, s pijateljem je zagonetne lokalitete obilazio 3. rujna 1990. Ovo „obilazio“ treba shvatiti samo uvjetno, jer iz straha od lokalnih nabrušenih četnika i naoružanih lokalnih stanovnika automobil, praktično, nisu ni napuštali. Seoske straže, slične onima iz ravnogorske pjesme „svud su staže đenerala Draže“ i pola stoljeća kasnije u pobuni i agresiji, međutim, nepoželjni uljezi nisu vidjeli, djelovale su noću. Prema opisu, pojam Marekovca (prema vojnoj karti) počinje starom, putenom cestom za Karlovac iza Batinove Kose i kroz šumovite predjele što ih presijeca trasa naftovoda June (jadranski naftovod). Brojevi što na vojnoj mapi označavaju nadmorske visine kreću se od 131 do 165 metara, kraj pravoslavne crkve sv. Petke i do prvih kuća Gornje Čemernice. Autor crteža upamtio je i zabilježio limene oznake naftovoda brojeve, idući prema sjeveru i grobovima iz 1941., s 380 i 375. Desno od stare ceste iz G. Čemernice duge duge oko 2900 metara, do poznata raskršća asfaltne prometnice Glina-Karlovac-Topusko, vidljive su i oznake seoskoga groblja. Bivši načelnik Topuskoga, Vlado Muža, prenio je novinarima sjećanja svoga oca, koji je kao razvojačeni domobranski zarobljenik dospio u čemernički logor i zadnju životnu stanicu, da bi za komunističke partizanske vlasti službovao u komunalnom poduzeću. Opisavši sinu gdje se nalaze tri velike grobnice njmačkih i hrvatskih vojnika, starac je posebno naglašavao da su posljednja počivališta bila zasuta stotinama tona topuščanskoga komunalnog otpada.
Susret uznika iz Jukinca i Prekope
Dio kostiju, međutim, pronalazili su francuski izvoditelji naftovoda, a radnici pod milicijskom stražom ponovo su ih zasipali zemljom. Sve je ostajalo bez odjeka u bespomoćnoj javnosti. Svoje crteže i bilješke, 4. rujna 1998. Lipak je predočio dipl. Ing. Adamu Zahiroviću, predsjedniku županijskoga povjerenstva za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava komunizma (već dvije godine radili su na popisivanju ubijenih i nestalih Hrvata – op.a.), te Janku Kruhoviću, čelniku glinskoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“. I ovoj dvojici autor elaborata o Čemernici 1945. iznio je pretpostavke o tome da su zarobljeni nesretnici dovoženi iz raznih logora i gradova. Među ostalim, i iz Gline, u kojoj je bilo više desetaka tisuća poraženih vojnika. Sjećanje domobrana Ivana Naglića iz Jukinca na križni put Lipak je magnetofosnki zabilježio. Od Petrinje su se u povlačenju kretali prema Sloveniji, odnosno Austriji, pričao je Naglić, ali su već iz susjedne države, praćeni krvoločnim partizanskim stražarima, vraćeni u domovinu. Najprije su smješteni u zloglasni petrinjski logor Sajmišta, a odatle prema Glini i Karlovcu. Kolona nesretnika bila je duga kao od Gline do Gora. Napokon su se zaustavili u Čemernici, vidjevši pri tome kordunske seljake s motikama i lopatama. Takvi prizori dali su naslutiti ono najgore. Bar za one iz završnice kolone. U Karlovcu pak partizani su od 11 do kasnoga poslijepodneva držali prozivku. Prozvane zarobljenike odvezli su najvjerojatnije u stratiše Dubovac, a one starije, još uvijek žive, zatvoriše u neku baraku. Ujutro je počelo formiranje radnih brigada, pa Naglić, koji se u Karlovcu susreo s Ivom Lipakom iz Prekope, dospio u Lekenik. Zanimljivo je spomenuti Naglićevu tvrdnju da je Lipak imao kuću na raskrižju glavne ceste i one za Hadžer (radi li se o ocu zarobljenika Knina iz 1991.nismo uspjeli doznati – op.a.).
Stražar Baltić spasio domobrane
Ivan Naglić je u razgovoru sa stricem Karlom kazao kako su „domaći“ stražari bili brutalni, dok su Srbijanci bili puno blaži. Dopustili su izlaske iz kolone radi pijenja ili puštanja vode. Bila je to velik povlastica pred uperenim puščanim i pištoljskim cijevima. Zanimljiv je i detalj o povratku iz Lekenika na slobodu. Zastali su na kupskom mostu u Brestu, gdje ih je stražar legitimirao i iskao propusnice. Imao je Jukinčanin i mnogo sreće, jer ga je prepoznao stražar Baltić iz Gornjega Selišta, prijeratni pekar kod Ilije Letića u Glini. Zajedno s nekim Đurom iz Dvorišća, uputio je Lipaka kupskom obalom prema petrinjskom Novom Selišću. Znao je da bi im prolaženje gradom moglo biti opasno i da su ih partizani mogli opet strpati u logor Sajmišta. Na takvu ljudskom postupku stražara Baltića prema ratnim gubitnicima i primjeru 19-godišnjega Glinjanina Ilije Zibara iz Topsukoga, koji je nestao u Čemernici, Naglić je zaključio kako je i među banovinskim pravoslavcima s petokrakama bilo dobrih ljudi. U prolasku kamiona sa zarobljenicima, Ilija Zibar mahao je svojoj teti, dovikujući kako će se sigurno vratiti. Ali, tako nije bilo. Njegovo posljednje počivalište, na žalost, također je u Marekovcu. Bivši pripadnik kraljevske jugoslavenske vojske Marko Rom iz Donjega Viduševca također je svjedočio o zločinačkom lovu na glave Hrvata. Godine 1944. u Petrovaradinu je završio vojnu dočasničku školu, pa je u „brzom zdrugu“ domobranskih topnika zapovijedao trima baterijama. T
