PAVKOVIĆ – Jesu li to privilegije hrvatskih dragovoljaca?

"Eto, još jedan „privilegirani“ branitelj traži pomoć. A odličje iz rata ne bi dao ni za „milijun dolara“!

Kad smo odlazili u hrvatski Domovinski rat svi su nam govorili: Vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima! A pogledajte danas, gdje su ta zlatna slova?

Osim toga, neprestano slušamo o nekakvim privilegijama hrvatskih branitelja, visokim mjesečnim primanjima i drugome. Otišao sam u rat 1991. kao dragovoljac. Nisam imao sreću ni da budem ranjen. Vratio sam se pun ožiljaka i tmurnih slika svojih ranjenih i poginulih suboraca. To mi je na žalost jedina „privilegija“ koja mi je ostala iz rata, iz vremena kad sam kao i mnogi drugi srcem i samo srcem otišao braniti i stvarati slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu – rekao nam je pun gorčine, ali i ponosa Koprivničanac Željko Milić, bivši pripadnik 117. brigade HV, koji je bio i zapovjednik voda. Zatim nam je pričao da više ne može gledati informativne emisije niti čitati novine. Naime, po njegovu mišljenju mediji neprestano propagiraju ratne i ine profitere, dok se o sudbini tzv. malih ljudi, hrvatskih branitelja i stradalnika jedino piše u negativnom kontekstu. Eto, kod kuće imam već godinama nezaposlenu suprugu. Jedan sin i kćer mi rade kao sezonski radnici, od danas do sutra, za mizerne naknade. Međutim, iznimno me muči što mi sin Alen (25) nikako ne može dobiti ni posao na određeno radno vrijeme. Marljiv je i vrijedan, pomoćni je kuhar, vozač viljuškara, radio bi bilo što u ugostiteljstvu, ali gdje je god dao molbu uvijek je naišao na zatvorena vrata. Moj život i život moje obitelji pretvorio se u pakao. Ja doduše radim kao viljuškar pa se slobodno može reći da izdržavam cijelu obitelj. Znam da ima i onih koji tri puta žive lošije od nas, ali se neprestano pitam: jesmo li se za to borili? Svaki bivši partizan je imao nakon rata barem dostojan život, a pogledajte nas koje ni metak nije okrznuo? „Krivi“ smo što nismo poginuli ili bili ranjeni! Neka se srame oni koji kažu da branitelji imaju privilegije. Da, imam i PTSP-i, obilazim i psihijatarske ustanove, ali se time ne „hvalim“, niti o tome pričam. Željko nam je istaknuo da svakako napišemo da je sramota što se hrvatski branitelji proganjaju, što im se sudi, dok srpski i ini agresori-zločinci slobodno šeću od Vukovara do Knina i Dubrovnika. Također ga smeta što se o hrvatskim dragovoljcima koje ni metak nije okrznuo ne uči u školama, što su to uistinu ljudi „drugog reda“. Ministarstvo branitelja ne može riješiti moj problem. Od te institucije ne mogu dobiti ni minimalnu pomoć, jer se ne „uklapam“ u njihove kriterije. A kad smo odlazili u rat nitko me nije pitao za nikakve kriterije, već – je li hoću ili ne ću ići braniti Domovinu. Nije mi žao što sam bio na braniku Hrvatske, ali ovo što se danas događa s ljudima koje ni metak nije okrznuo – velika je sramota. Na uspomenu na dane ponosa i slave ostala mi je Spomenica Domovinskoga rata, koju je, kako čujem, dosad dobilo čak oko tristo tisuća ljudi. Ali, ja je ne bih dao ni za „milijun dolara“! Neću je baciti u smeće kao što je to učinio bivši predsjednik države Stjepan Mesić, čuvam je i čuvat ću je. Ne tražim ni financijsku pomoć. No, bez obzira na sve, molim dobre ljude ako imaju bilo kakav posao za moga sina Alena da mi se jave na mob. telefon: 099-6752339. Bit ću im zahvalan. I na taj način, uz pomoć njih, vjerujem, ostvariti svoje „privilegije“ – rekao nam je Željko Milić u nadi da će mu se ipak neka dobra duša smilovati i zaposliti sina, možda u nekom ugostiteljskom objektu na moru ili bilo gdje drugdje. Mladen Pavković