Pavković: Krvnici Bleiburga i Križnih putova nisu oprali čak ni ruke

Ima ljudi koji su se nekim čudom uspjeli spasiti jugoslavenske i srpske čizme, odnosno metka. I svjedoče o tome što im se događalo te 1945.-te Obilježavamo još jednu tužnu obljetnicu stradanja hrvatskog naroda – Bleiburg. Svima je 'sve' poznato oko ove nezapamćene tragedije, ali neprestano treba isticati: Bleiburg je događaj stotina tisuća anonimnih pojedinačnih nesreća, koje bi bile povijesno izbrisane kad ne bi ostale u dubini hrvatskog pamćenja. A na tom polju, kojeg svake godine posjećuje sve više ljudi, 15. svibnja 1945., pod vodstvom ratnog zločinca Josipa Broza Tita i njegovih saveznika, veliki broj Hrvata, ali i drugih, bili su izručeni nesmiljenim i bezobzirnim krvnicima – koljačima, koji su masovno došli na ovo mjesto u želji i nadi da će ih zaštiti velike svjetske sile, poput Engleske, ali, kao i mnogo puta dosad u povijesti hrvatskog naroda, doživjeli su – katastrofu, od kojih se Hrvati i Hrvatska nikada ne će oporaviti. Nešto slično nam se ponovilo i 18. studenoga 1991. u Vukovaru i Škabrnji, ali u odnosu na Bleiburg u nešto 'blažem' obliku. I tamo bezdušni  krvnici nisu identificirali, pa ni razabirali žrtve, oni su znajući što čine svjesno obavljali zločinački naum: lišiti jedan narod cvijeta njegove opstojnosti. Neki zločinci, masovne ubojice, znale su poslije krvavih pirova licemjerno oprati ruke. Ovi koji su učinili jedan od najstrašnijih zločina u Europi nisu uradili ni to. Glumili su nezainteresiranost, nebrigu, zatvarali su oči pred etnocidom. Hladno, kao da predaju stoku na klanje, izručili su nevine ljude Brozovim barbarima, a ovi su ih ubijali kao golubove na grani, ili su ih pak mučili vodeći ih tzv. Križnim putovima, gladne, žedne, jadne po selima i gradovima diljem bivše Jugoslavije, gdje su ih organizirano dočekivale skupine sljedbenika tog masovnog ubojice i onako „spontano“ kako samo oni to znaju dovršavali krvavi partizansko- komunistički pir, bez suda i suđenja. Ono što je neshvatljivo je i činjenica što se o strahotama Hrvata (ne samo onih oko Bleiburga) nije smjelo pisati ni govoriti sve do 1990., odnosno do početka stvaranja hrvatske države. Sudionici tih zbivanja toliko su bili preplašeni da nisu htjeli „zucnuti“ ni riječ. Kad je primjerice ugledni i cijenjeni redatelj Jakov Sedlar snimio i prikazao jedan od najboljih hrvatskih filmova, (po romanu i scenariju Ivana Aralice), s naslovom 'Četverored' (1999.), u kojem je prikazao tek mali dio stradanja nevinog hrvatskog naroda na Bleiburgu, poglavito protiv njega osobno, podigla se „cijela“ crvena Hrvatska. Čak i djeca bivših Udbaša koji su i te kako zaposleni u medijima pisali su protiv ovog filma, koji im je došao kao 'prst u oko'. No, taj film trebalo bi prikazivati i u školama, kao što su nekada svi morali gledati 'Mirka i Slavka' ili pak 'Desant na Drvar'. Hrvati su poznati i po tome da mnoge stvari brzo zaborave i oproste. Tako se čuje da i Brozovim koljačima treba to isto učiniti. Međutim, naš odgovor je – ne zaboraviti i ne oprostiti! Kad ste primjerice čuli barem od jednog partizansko-komunističkog koljača da traži oprost? Svatko od njih će vam reći – mi smo sve to radili po zakonu! Da, po zakonu Tita i partije! Kad su nas srpski i ini zločinci napali 1991. malo je tko očekivao da se Bleiburg može ponoviti. A ponovio se, od Vukovara, Pakraca, Srebrenice, Škabrnje, Saborskog, Voćina, Osijeka, Knina i brojnih drugih gradova i mjesta. Tko je odgovarao za ratne zločine nakon i u vrijeme II. svjetskog rata, kad su u pitanju „pobjednici“? Nitko! A tko je odgovarao za ratne i ine zločine u vrijeme hrvatskog obrambenog rata, od onih koji su izgubili bitku, koji su iz Hrvatske bježali kao zečevi? Opet nitko. I iza Bleiburga i  Domovinskoga rata Hrvati u dušama nose tugu, a na tijelima ožiljke. Nikada se više ovaj napaćeni narod ne smije klanjati zlatnoj teladi! Mnogo je gubilišta Hrvata iza nas. U Sloveniji, kažu, nema zemlje, a da nije natopljena i krvlju naših očeva, braće, sinova, kćeri. Nu, ako u vrijeme komunizma nisu dali da se o tome govori, a kamoli da se pokopaju naši mrtvi, zašto se to ne dopusti danas? Koliko je još samo posmrtnih ostataka u Hudoj jami, Jazovki, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi i drugim nespomenutim masovnim grobnicama? Koliko je hrvatskih nevinih domoljuba masakrirano od Golog Otoka, Lepoglave, pa do Stare Gradiške? Na sva ta mjesta, baš kao u subota, 14. svibnja 2016., u Bleiburg, treba neprestano hodočastiti, tim više što smo svjedoci da bivši partizani ne zaboravljaju, ali i ne opraštaju navodne zločine koje su učinili njihovi protivnici. U Jasenovcu, primjerice, nisu samo ustaše ubijale. Taj logor bio je i jedna od posljednjih postaja velike kolone hrvatskih zarobljenika iz Bleiburga. Baš na tom mjestu je završio njihov križni put. Kad ste , kako smo već rekli, do 1990. čuli ili čitali nešto i o tome? Ima ljudi koji su se nekim čudom uspjeli spasiti jugoslavenske i srpske čizme, odnosno metka. I svjedoče o tome što im se događalo te 1945.-te. "Hodali smo cijelog dana. Neprestano. Bez odmora. Bez hrane i vode. Poput preteškog zrelog voća s otežalih grana, iznemogli ljudi su padali, a krvnici-sprovodnici su ih ubijali", napisao je jedan koji je preživio Bleiburg. Međutim, taj krik i danas malo tko čuje!