Pavković: Mišetiću, ne uspoređuj Varivode s Vukovarom, Škabrnjom, Voćinom, Pakracom

To je „najluđi“ prijedlog koji je netko dao, a vezan je uz hrvatski Domovinski rat! Naime, riječ je o prijedlogu Luke Mišetića, branitelja Ante Gotovine pred Haaškim sudom, koji je predložio da se 28. rujna obilježava kao dan sjećanja na žrtve zločina počinjenih nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja, jer je po njegovim riječima toga dana u selu Varivode ubijeno devet (9) mještana srpske nacionalnosti, od kojih je najstariji imao 84, a najmlađi 55 godina. Mediji javljaju da Gotovinin odvjetnik smatra da bi na taj način konačno naš državni vrh na najbolji mogući način odao počast srpskim žrtvama te bi prestale tenzije kojima je obilježena svaka proslava Oluje, odnosno optužbe službene Srbije, ali i predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj da je nedopustivo slaviti Oluju jer su nakon nje počinjeni zločini za koje nitko nije odgovarao. E, a sada bi mi pitali gospodina Mišetića: kakva je razlika između zločina učinjenih u vrijeme i poslije rata, tim više što je navodno zločin – zločin? Mišetić dalje poručuje da hrvatski vrh treba priznati bol koju Srbi osjećaju zbog zločina počinjenih nakon operacije Oluja. A mi bi pitali Gotovininog odvjetnika, je li on uopće ima pojima kakvu su bol prošli, i kakvu još uvijek prolaze, Hrvati nakon srpske i ine agresije? Naime, gospodina Mišetića treba podsjetiti da je najmlađa žrtva Vukovara Ivan Kljajić, dijete od svega šest mjeseci, smrtno ranjeno 18. listopada 1991., zatim da je najmlađa žrtva Ovčare Igor Kačić, sa svega 16 godina, da je u samo jednom danu u Vukovaru pobijena obitelj Aleksander: Emil (32), Vlasta (26) i njihov sin Matej (2). Također bi morao znati da je tijekom tri mjeseca rata na Vukovar palo 6,5 milijuna granata, da je ubijeno oko četiri tisuće ljudi, među kojima i 86 djece. Vukovarska ratna bolnica sravnjena je sa zemljom, a tisuće nevinih ljudi odvedeni su u Srbiju u najstrašnije logore, iz kojih se mnogi nisu vratili. Istoga dana, kada i u Vukovaru, dakle 18. studenoga 1991., Srbi su srušili sve obiteljske kuće u Škabrnji i poklali cijelo selo. Roku Bilaveru iz tog mjesta za vrijeme rata stradalo je 19 članova obitelji. Gospođi Evi Šegarić ubili su muža, tri sina i još desetak članova obitelji. Srbi su nakon što su spalili to mjesto 18. studenoga 1991. na zgradi tamošnje škole ćirilicom napisali: „Dobro došli u mrtvo selo!“. Zna li Mišetić da je u Voćinu u vrijeme rata ubijeno sve što hrvatski diše, poglavito žene i starci.. Sedmero ljudi iz ovog mjesta Srbi su spalili, a jednu hrvatsku žrtvu masakrirali – sjekirom. Gospodine Mišetiću, a što ćemo sa 402 dječaka i djevojčice koji su ubijeni u Domovinskome ratu, od kojih je ubijeno 27 u Slavonskom Brodu? Ako ne znate, ili vam nije poznato, pročitajte što su Srbi uradili od Pakraca i Lipika? Ne znamo također, je li znate koliko je hrvatskih branitelja nakon Domovinskoga rata izvršilo suicid, poglavito zbog ovakvih i sličnih inicijativa, tim više što se većina od njih pitala: Jesmo li se za to borili? Takvih i sličnih primjera mogli bi redati u nedogled. Međutim, nitko, ali nitko za te zločine nije odgovarao! Mišetić bi morao znati da se rat vodio na teritoriji Hrvatske, a još više od toga, što je bilo prvo: kokoš ili jaje, odnosno jesu li hrvatski tenkovi iz Zagreba odlazili ispraćeni cvijećem put Beograda, ili je pak bilo obrnuto? Nakon ovog „suludog“ prijedloga čitamo i ne možemo vjerovati da je jedna Jadranka Kosor navodno izjavila da bi se „tom Mišetićevom gestom jednom za svagda zatvorila ta ratna knjiga“ te da težinu dodaje činjenica da je ideju dao Gotovinin odvjetnik! S Kosor se naravno slaže i ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić koji je izjavio da je „evidentno da je bilo nevinih žrtava nakon Oluje i da trebamo učiniti takav iskorak“. E, a sada bi mi opet pitali: zbog čega Gotovininog odvjetnika toliko „srbe“, kako on kaže, devet mještana nevino ubijenih nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja, a ne „srbe“ ga desetine tisuća nevino stradalih Hrvata? Kako to da su njegova razmišljanja ista ili slična s Documentom, Pupovcem, Stanimirovićem i drugim „pomozbog“ junacima“? Što na kraju krajeva on koji bio odlično plaćen i odlično obavio posao u svezi oslobađanja Junaka Domovinskog rata Ante Gotovine ima s Domovinskim ratom, osim što je profesionalno (dakle ne badava) branio jednog od nevino optuženih Hrvata? Ako već netko poput njega želi nekakav Dan sjećanja na „sve“ žrtve (što nije ništa drugo nego izjednačavanje žrtve i agresora) onda idemo s tom inicijativom krenuti ne od „otraga“, od 1995., već od 1945., pa nadalje! I još bi mu samo poručili, neka se ne ljuti, da je „bolje nešto malo uraditi kako treba, nego puno kako ne treba“ (Platon). Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog raat 91. (UHBDR91.)