Pavković: Nakon što su okrenuli kapute, gdje su danas bivši Udbaši?
Pavković: Nakon što su okrenuli kapute, gdje su danas bivši Udbaši?
U Njemačkoj se sudi bivšim Udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Brani ih navodni bivši Udbaš Anto Nobilo. U Hrvatskoj je i dalje muk kad se govori o sramnoj i zločinačkoj djelatnosti pripadnika Udbe i KOS-a. Međutim, ako zbog ničeg drugoga u našoj se državi baš zbog tih zločinaca treba obaviti lustracija, tim više što je jedan veći dio Udbaša početkom devedesetih godina bez ikakvih provjera samo zamijenio kape. Iz Udbe i KOS-a su prešli u Službu za zaštitu ustavnog poretka, Ured za nacionalnu sigurnost, policiju, sudstvo i ostale tajne i ine organe (tko zna kako se sve nazivaju). Djeca i rođaci bivših Udbaša i KOS-ovaca sada su također jednim dijelom u sličnim (tajnim) službama, kao što su bili i njihovi najmiliji. Dovoljno je spomenuti samo slučaj Perković. Naime, kako je moguće da se Perkoviću, okorjelom Udbašu i navodnom zločincu, sudi za najteže zločine, a da njegov sin bez problema radi u nekakvim tajnim službama Republike Hrvatske i to na najvišim razinama? A tko ga je doveo da ga „zamijeni“? Pa, njegov otac! (Ne pada jabuka daleko od stabla).
Je li to normalno?
Protiv bivših Udbaša danas se u Hrvatskoj javno bore i ukazuju na ovo zlo tek nekolicina ljudi: Bože Vukušić, Vice Vukojević, Ante Kovačević… i onda dugo, dugo nitko. Vukojević je ovih dana objavio i knjigu o radu i djelovanju Udbe. U njoj spominje i brojna imena. Nema djelatnosti, od gospodarske, kulturne, medijske, filmske, školstva, zdravstva, pa do sudova, državnih odvjetništava i policije gdje nisu djelovali suradnici i doušnici Udbe. Čak ih je bilo i među svećenicima. A biti na popisu ove zločinačke organizacije obično je značilo proganjanje sumnjivca i svih članova njegove uže i daljnje rodbine do – smrti. Čak i njegovih prijatelja i poznanika. Mnoge je nevine Hrvate Udba ubila, zatvorila ili im jednostavno nije dala živjeti kao ljudima. Koliki su samo pred Udbom pobjegli u inozemstvo i nikada se više nisu vratili.
Stoga, treba pod hitno otvoriti arhive Udbe i KOS-a, odnosno objelodaniti imena svih njezinih pripadnika i doušnika. Pa, nisu valjda samo Mustač i Perković krivi za sve.
Nije istina da je Udba radila po zakonu. A još manje je istina da je progonila samo državne neprijatelje. Oni su progonili sve i sva, kao pse. Najviše Hrvate.
Međutim, velika većina onih koji su zahvaljujući Udbi nevini stradali i robijali u Staroj Gradiški, Golom otoku, Lepoglavi i na drugim mjestima, ako ste primijetili, ne želi o tome javno govoriti. Što je razlog tome? Prema nekim saznanjima oni koji su nevini robijali i koje je Udba osudili (oni su osuđivali i izricali presude, zar ne gospodine i druže Fumiću?) pod prisilom su bili natjeravani da nakon izdržane kazne potpišu da će raditi za njih, i samo njih! Samo rijetki navodno na to nisu pristali. I sada oni ne govore, jer se boje da bi netko negdje mogao iskopati da su bili na popisu Udbaša, ni krivi ni dužni.
Bez „pečata“ Udbe u vrijeme Brozova režima, zapravo sve do kraja osamdesetih godina, nitko nije mogao biti „šef nad šefovima“, direktor tvornice, urednik radija i televizije, voditi neku školsku ustanovu, knjižnicu, bolnicu i slično (svaka časti iznimkama).
Gdje su danas ti ljudi? Mi znamo za Perkovića, Mesića i Mustača. Gdje su ostali? U debelim mirovinama po Hrvatskoj i BiH! No, na ta i slična pitanja odgovore (djelomično) daje u svojoj knjizi „Dosje 240271“ i Vice Vukojević.
Udbaš je bio i Josip Manolić. On se čak i hvali time.
Koliko je, Manoliću, takvih, kakav ste bili vi, i dalje u državnom vrhu?
Nakon devedesetih, kad je većina bivših Udbaša jednostavno okrenula kapute navodno su počeli raditi po zakonu.
Međutim, bez obzira na nepobitne činjenice, sve više doznajemo na koji je način i kako radila Udba te kome je služila. Nas bi sada zanimalo na koji način u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi rade sve te silne tajne i ine službe, odnosno može li se i kod njih dogoditi da prate, prisluškuju i zatvaraju nevine ljude? Neki kažu da se po tom pitanju malo ili ništa nije promijenilo, osim metode rada. Doušnici i dalje postoje. A kod građana se često može čuti da kažu kako ih se prisluškuje. I proganja.
Vjerojatno se i prate poglavito predsjednici pojedinih Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, hrvatski branitelji i stradalnici, urednici medija i slični. Manje oni koji su služili ili služe agresoru. Ratni i ini tajkuni također spavaju mirno. Ali… nitko sa sigurnošću ne zna tko je „meta“.
No, kako god okrenuli, prema svemu sudeći, Udba je i dalje naša sudba!
Zar smo se za to borili?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
