PAVKOVIĆ: Nitko se ne uzbuđuje što dnevno umre desetak i više hrvatskih branitelja

Mediji su ovih dana donijeli šokantnu vijest: lani je preminulo oko 3300 hrvatskih branitelja! Taj podatak je objavila kolegica Snježana Vučković, a dobila ga je od Ministarstva hrvatskih branitelja. Nu, u zadnjih 20 godina umrlo je blizu 30 tisuća ljudi koji su stvarali slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, odnosno koji su bili pripadnici ratnih postrojbi tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Ova porazna i zastrašujuća brojka je sigurno i veća, jer se te brojke odnose samo na one čije su obitelji zatražile podmirenje troškova prijevoza i pokopa. Najviše branitelja je umrlo u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Još nitko nije obavio analizu: koliko su i dali su Grad Vukovar i brojni drugi gradovi i mjesta na koje je tijekom rata svakodnevno padalo na stotine, pa i tisuće razornih projektila i danas na neki način „zatrovani“ i je li taj podatak možebitno također utječe na preveliku smrtnost ljudi koji su ostali živjeti u tim krajevima. Naime, zločinačka JNA i srbijanski i ini agresori, pretpostavljamo, ispaljivali su i granate i projektile sa svim mogućim otrovima, pa ne bi nas iznenadilo da oni i danas imaju veliki učinak na zdravlje ljudi u tim ratom zahvaćenim područjima. Inače, hrvatski branitelji svakodnevno odlaze polako, jedan za drugim. Malo se tko  zbog toga uzbuđuje. Većina ih je nakon rata bila prepuštena sama sebi. Poglavito su bili (i jesu) sami kad su oboljeli ili kad obole od najtežih bolesti. Kad si bolestan, tko te pita: jesi ili nisi bio na prvim crtama obrane? Slično  je bilo i na početku Domovinskoga rata. Nitko nikoga nije pitao je li zdrav ili nije? Najvažnije je bilo da može i želi nositi pušku i ležati u rovu. Te 1991. (ali i kasnije), prije odlaska na teren, branitelji nisu odlazili na specijalističke preglede. Za to se nije imalo vremena, ali ni novaca. Većini, da im je to i ponuđeno,  ne bi ni išli, jer u pitanju je bio opstanak Hrvatske. Ti koji su branili i obranili hrvatsku državu sigurno su bili dobrim dijelom pod stresom. Ali taj stres je čista nula prema onom kojeg su svakodnevno doživjeli i kojeg doživljavaju nakon rata. Mnogi su ostali bez zaposlenja. Riječ je prije svega o onima koje ni metak nije okrznuo. Stradalnici Domovinskog rata su relativno dobro zbrinuti, ali što je sa ostalima, sa njih oko 430 tisuća? Tomislav Čolak, predsjednik Šibensko-kninske podružnice Prvi hrvatski redarstvenik, također godinama upozorava na ovaj problem. Kaže da najviše umiru oni s prvih crta obrane. Međutim, u zadnje vrijeme, otkako je za ministra branitelja došao general Tomo Medved i po tom pitanju stanje se malo poboljšalo. Ali, to je još uvijek kap u moru. Bivši, žalosni, predsjednik RH Stjepan Mesić čak je želio uskratiti i tri metka koja se ispaljuju kad netko od branitelja umre. Razlog tome je navodno bila – štednja! To najbolje govori što pojedinci koji su odlučivali i koji odlučuju misle o onima koji su obranili i stvorili državu. A ima i takvih, osobito u pojedinim općinama i županijama, ali i velikim tvrtkama koji kažu: Branitelji, idite tražiti pomoć od onih koji su vas i poslali u rat! Jedan veći dio ljudi  koji su stvarali hrvatsku državu umire od tuge i žalosti, kad vidi tko se sve na njihov račun obogatio. Partizani su uvijek, za razliku od hrvatskih branitelja, znali cijeniti svoje. Sve do 1990. nije se moglo dogoditi da umre neki partizan, a da njegova obitelj ne bude zbrinuta. A danas, kad umre branitelj, to je isto kao da ga je voda odnijela. Ti ljudi koji su bili prvi kad je trebalo pretvaraju se u brojke, u statistiku. Mediji o smrti hrvatskih branitelja uopće ne izvještavaju. Pa, čak ni kad si motornom pilom prerežu vrat. Ali zato „puni“ su dnevnici i pune su novine o onima koji odlaze na skijanja ili ljetovanja. Deset puta više dobije prostora u medijima tko se od turista izgubi (umre) recimo na nekoj planini, nego netko tko je šest godina bio u borbi za hrvatsku državu! Branitelje se sjete (svaka čast iznimkama) samo onda kad je neka obljetnica. Tada, prije svih, pojedini političari, dođu, zapale svijeću i – odu (na „janjetinu“). Nu, sutra je novi dan. A u jednom danu u Hrvatskoj umire najmanje desetak i više branitelja. Laka im hrvatska zemlja! Bili su dobri kad je trebalo! Mladen Pavković (UHBDR91.)