Pavković: Specijalni rat protiv branitelja

Spontani prosvjed hrvatskih stradalnika i branitelja Domovinskoga rata se nastavlja. Malo je tko očekivao da će iznimno veliki broj ljudi, na čelu s Glogoškim, Klemmom i Deurom, ostati u šatoru ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66 u Zagrebu – koliko treba. Ni zima ni snijeg, ni oskudna odjeća, baš ništa ih ne može zaustaviti, pa čak ni specijalni rat koji se protiv njih vodi već duže vrijeme. Ti časni ljudi od prvoga dana traže ostavke ministra Matića i njegovih suradnika: Nađ i Glavaševića, koji je uz Vesnu Teršelič dobrim dijelom sve to i "zakuhao". Već je prošlo sto dana, a branitelji ne uzmiču. Kažu: ako treba ostat ćemo još tisuću, ali ovi koji ne rade u interesu ljudi koji su dali svoju krv i svoje živote moraju otići. I ne samo to. Oni moraju snositi i odgovornost. Naime, u ovom šatoru je umrla Nevenka Topalušić, Junakinja Domovinskoga rata. Prije svoje životne drame je rekla: bit ću ovdje ako treba i do smrti! I tako je i bilo. Nakon toga, u tom istom šatoru polio se benzinom također jedan častan hrvatski branitelj. Želio je umrijeti, ali su ga uz teške zdravstvene ozljede ipak uspjeli spasiti. Njegova je poruka bila da ne želi ovakvo Ministarstvo branitelja, a još manje ovakvog nesposobnog ministra. Oko pedesetak teških stradalnika tijekom dosadašnjeg prosvjeda završilo je u bolnici. Matić ne popušta. Kaže- niste me birali, pa me ne ćete ni smijeniti. Riječ je o čovjeku koji je prije dolaska na ovu funkciju bio bolestan od PTSP-a. I to teško. Nu, čim su mu ponudili fotelju, iznimnu plaću, kreditne kartice i masu drugih pogodnosti – ozdravio je! To je prvi takav slučaj u "regijonu". Ministar branitelja, bez branitelja, naprosto je zaboravio da je još nema tome dugo isticao da su mu najveća sreća poznanstvo s holivudskom divom Angelinom Jolie i Bradom Pittom. Da, i sa Šerbedžijom. Lijepu Amerikanku je pozvao u Vukovar da se zajedno s njom fotografira na Ovčari, a ova jadna žena nema pojima gdje je to. Pouzdao se da će mu tu veliku želju ispuniti Srbin Rade (kako je samo glumio na sprovodu Kemala Montena!), ali čim je od Stožera za obranu hrvatskog Vukovara čuo – neka dođe, spremni smo, bile su mu pune gaće. U Vukovaru Šerbedžija može glumiti jedino "Dezertera", kao što ga je početkom devedesetih i glumio, ovako ili onako. Već smo rekli da se protiv hrvatskih branitelja i stradalnika u Hrvatskoj vodi specijalni rat. Većina predsjednika Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata je pod "prismotrom", baš kao i urednici portala koji objavljuju komentare i vijesti vezane uz protest u Savskoj. (Oni u Savskoj svi su "popisani"). Sada je netko pustio probni balon – prosvjed nije prijavljen i specijalna policija će, kako to inače rade Kinezi, rasturiti i šator i one koji u njemu protestiraju. U policiji su odmah, kako to već oni znaju, demantirali tu vijest. Izborna je godina, pa onima koji su trenutačno na vlasti nešto takvoga ne bi odgovaralo. A ako bi se nešto takvoga ne daj Bog i dogodilo vrijedno je podsjetiti i na čuvene riječi čuvenog hrvatskog generala Andrije Matijaša Pauka: A kad mi krenemo, gorit će nebo i zemlja! Branitelji su se među ostalim svojedobno žestoko sukobili s policijom kad su po nalogu gradonačelnika Milana Bandića pojedine braniteljske udruge rušile najljepši spomenik hrvatskom Domovinskome ratu – Zid boli, u Selskoj ulici. Da, branitelji su svojedobno postavili također jedan šator, što su mnogi već zaboravili, a to je bilo na Markovu trgu kad su svoja prava tražili hrvatski policajci. Gotovo su ih svake noći proganjali. Jednom su se od batina kolega specijalaca morali skloniti i u crkvu Svetoga Marka. Prije spontanog protesta branitelja u Zagrebu, u Vukovaru su hrvatski (?) policajci tukli čak i članove obitelji poginulih branitelja, jer se nisu slagali s postavljanjem dvojezičnih ploča u tome Gradu junaka. Jednom branitelju neki je policajac otkinuo "pola glave" – sve po zakonu, odnosno čovjek se, prema priopćenju policije, nakon udarca pendreka, ili udarca glavom o zid, "sam" srušio. Što policija, ili kako su neki rekli, milicija, ima s tim? ("Nesretan slučaj"). Neka sramna novinarka jednog režimskog lista, koja je inače radila s Štulom i Lazanskim (od njih je ispekla zanat) u vrijeme Juge bila je "cijenjena i poznata novinarka", a sad je "cjenjenija" još i više, jer se svako malo, bez povoda, obruši na ljude koji su bili prvi kad je trebalo. Piše po zadatku, a "komentari" joj sliče na "domaće zadaće". Ta drugarica (čak joj ni ime nismo zapamtili, ali fotografiju jesmo). Ona je nešto što je u vrijeme komunizma bio Đorđe Ličina, poznat po autobiografskom romanu "Gnjida". Ta jadna i žalosna spisateljica, koja neprestano igra na kartu zaborava, uz ostalo piše, kad je riječ o prosvjedu branitelja, da se sada "ponovno zgušnjava hajka i stvara ozračje progona vještica". Zatim, navodi i ovo: "Ljevici, ali ne samo strankama i političkim dužnosnicima nego i običnim ljudima koji se protive cvjetanju ustaških sentimenata, kao da slijedi razdoblje unutarnje emigracije, kada će, radi vlastite sigurnosti, morati biti kuš". Pa, kako će ova ekstremna ljevičarka, koja je čitavu karijeru sagradila na kameleonskim "komentarima" (jednom Tito, uvijek Tito) utihnuti, kad iza sebe ima ne mali broj vjernih čitatelja i obožavatelja – "88 ruža za druga Tita"? Nju je vrijeme pregazilo. Dok su branitelji branili državu Hrvatsku ona je bila prva u podrumu. Sada, 24 godine, nakon početka srpske i ine agresije, branitelji su u šatoru, a ona na prvim crtama obrane - od Vardara, pa do Triglava. Da, njezino ime je Jelena, ipak smo se sjetili. Ne bi se začudili da i ona uskoro, možebitno čak i od Pupovčeve žene, (potpredsjednice HND-a) svečano primi i "Zlatno pero", jer malo je onih koji, poput njezine malenkosti, s toliko prezira pljuju po ljudima koji su obranili i stvorili hrvatsku državu. A to ne smije ostati bez adekvatnog priznanja, barem - "udarničke značke".