Vijesti Najčitanije
Pavković: Sramotno je da Marko Babić živi još samo u sjećanjima
Babić čak ni posthumno nije general Hrvatske vojske, a navodno imamo blizu 150 generala, od kojih je malo tko prema svemu sudeći i čuo za ovu legendu
U Zagrebu je prije devet godina, 5. srpnja 2007., nenadano umro jedan od najvećih Junaka hrvatskog Domovinskoga rata, legendarni branitelj Vukovara – Marko Babić (r. 16. veljače 1965. u Vukovaru). O njegovu životnom i ratnom putu može se pričati samo i isključivo najbolje.
Prije rata, boravio je u Švicarskoj. Ali uoči srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku nije se dvoumio, već je za razliku od nekih drugih, odmah se vratio u Domovinu i priključio se braniteljima na prvoj crti obrane. Srpski četnici su mu u rujnu 1991. mučki ubili oca i majku, koji se još uvijek vode kao nestali.
U ratu za obranu Vukovara bio je zamjenik zapovjednika također legendarnog branitelja – Blage Zadre, inače general-bojnika. Sada na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru leže jedan pokraj drugoga, što će reći: grob do groba.
Sam je uništio najmanje 14 četničkih tenkova. Nikada se time nije hvalio, poput „SDP-branitelja" Predraga Matića-Freda, za čiju je knjigu Branko Borković-Mladi Jastreb uz ostalo rekao- sve je lažno. Lažno ili ne, ali Matić je napravio sjajnu političku karijeru.
Na Babićev rođendan 5. srpnja 2012., u Vukovaru, na poticaj moje malenkosti, branitelji su mu posthumno dodijelili plaketu – Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Na toj svečanosti bio je i Matić, ali kao da i nije. (Time smo, nadam se, sve rekli.) Plaketu je primio njegov brat.
O ovom istinskom junaku, koji nije mrzio, koji se do kraja života borio za istinu i samo istinu o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, osim sjećanja njegovih prijatelja i suboraca na žalost nije ostalo ništa.
Čak se ni jedan običan „puteljak" u Vukovaru ne zove njegovim imenom, iako bi ga trebali i morali slaviti diljem Hrvatske. Zar su to Junaci Domovinskoga rata zaslužili?
Babić čak ni posthumno nije general Hrvatske vojske, a navodno imamo blizu 150 generala, od kojih je malo tko prema svemu sudeći i čuo za ovu legendu.
Zbog čega se neka škola recimo u Zagrebu, gdje je živio, ne zove imenom Marka Babića, ili službeno priznanje Junak Domovinskoga rata?
U obrani od srpske i ine agresije sudjelovalo je relativno mnogo branitelja, ali malo je bilo takvih kakav je bio ovaj junak.
Stoga, prije svega, dragi Vukovarci, ne čekajte da prođe još jedna obljetnica njegove smrti ili rođenja, a da po njegovu imenu se i dalje ne zove ni jedna ulica, trg, kulturna ustanova...
Ništa!
Predsjednici Republike i Vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga, gospođi Kolindi Grabar – Kitarović, javno predlažemo da mu, posthumno, dodjeli čin generala.
Istina, bit će to malo prekasno, ali za dobra djela nikad nije kasno, jer ako je tko zaslužio iznimne počasti, onda je to skroman, neponovljiv i veliki – Marko Babić, čije se ime ne smije zaboraviti.
