Pavković: Zašto nas u vrijeme rata niste pitali za školske diplome?
Mnogi su napuštali svoja često i relativno dobro plaćena radna mjesta, škole i fakultete, a bilo je i takvih koji su se vratili i iz inozemstva samo da i pod cijenu života budu među onima koji su bili prvi kad je trebalo. Neki su davali i zadnju imovinu za – kalašnjikov.
No, kad su se vratili iz rata, kao prvo, ostarjeli su, oboljeli, uozbiljili su se, teško su se ili nikako ponovno uklopili u raniju sredinu, a ne mali broj doslovce završio je na ulici i postao teret društva za kojeg su bili spremni i za kojeg su dali krv. Jedino zadovoljstvo bilo im je to što su se osobno osjećali kao pobjednici, a kako i ne bi kad su stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Odlazeći u rat protiv srpskog i inog agresora i domaćih izdajica vjerovali su da ako po povratku ostanu živi više ništa ne će biti isto, da će im djeca, ali i oni živjeti životom dostojan čovjeka, da među braniteljima, a poglavito onima iz 1991. ne će biti ni jednoga koji će kopati po kantama za smeće, tražiti putove za odlazak u inozemstvo ili pisati stotine molbi pojedinim direktorima i menagerima da im se smiluju i prime njih ili nekog od njegovih najbližih, ako za ništa drugoga a ono za – „kopanje grobova“.
Na popisu branitelja danas je više od pola milijuna ljudi. Što istinskih, što lažnih. Koliko je među njima onih iz 1991., odnosno dragovoljaca? S obzirom da je rat trajao šest godina, relativno veliki broj je zapostavio škole, a još manje u to vrijeme kupovao tvornice ili dionice. Većina je svoju borbu nastavila i nakon skidanja vojničkih odori. Sad se bore protiv birokrata, tajkuna, izdajica i sličnih, koji ih često pitaju: a tko vas je poslao u rat? Oni koji se više nisu imali snage boriti isključivo s tim „banditima“ izvršili su - suicid. Takvih je zasad oko tri tisuće! Statistika kaže da branitelji danas brže umiru od onih koji nisu sudjelovali u ratu, a u prosjeku odlaze na drugi svijet tek s 49 godina!
Već oko pet stotine dana ljudi koji su bili prvi kad je trebalo prosvjeduju usred Zagreba, na Trgu Nevenke Topalušić. Zanimljivo je kako neki političari kažu (pretežno iz SDP-a) kako tamo nisu „svi“ branitelji, odnosno kako ta skupina ljudi ne predstavlja „sve“ branitelje. Ok, „jovani i jovice“. Pa, i ne predstavlja, niti je itko ikada nešto takvoga rekao. A, je li oni koji su izabrani u Hrvatski sabor predstavljaju „sve“ Hrvate? Govore li, ili bolje rečeno lažu li (za debele plaće i još veće privilegije) jedan Stazić, Pupovac i slični u ime „svih“ Hrvata, ili pak samo u svoje ime, ili u ime jedne male skupine ljudi koji ne bi stali ni u autobus „Tko to tamo peva“?
Dok su hrvatski branitelji ratovali, drugi su studirali, otvarali i gradili tvornice i trgovačke lance, kafiće, putovali po inozemstvu ili se pak jednostavno skrivali u podrumima.
Koja djeca nekog uspješnog menagera danas boluju od PTSP-a?
Većina branitelja i stradalnika postala je teret ovog društva, poglavito ako ih ni metak nije okrznuo.
Majke čija su djeca poginula ili teško ranjena od srpskih i inih granata i metaka više ne govore o svojim sinovima, kćerima, supruzima… Ljudi im obično kažu: pa, kad je to bilo?
U kojim gradovima i mjestima postoje muzeji Domovinskoga rata? A ako i postoje onda više sliče na „skladišta“ nego na neke takve suvremene kulturne ustanove. Nama je važniji muzej nekog apstraktnog slikara, gdje ne znaš što je na slici gore, a što dolje, nego ustanova gdje bi prije svih mladi mogli učiti o stvaranju hrvatske države.
Nemamo službeno ni jednog Junaka Domovinskoga rata. A samo Josip Broz Tito, koji je kriv za smrt na desetine tisuća nevinih ljudi, tri puta je bio proglašen – herojem. Da je još malo poživio vjerojatno bi tražili da ima takvih ordena kao gumba na košulji! A biti Heroj u Jugoslaviji to je značilo – zanimanje! ( U doba Broza bilo je 1.334 Narodna heroja!).
A što znači danas Junak Domovinskoga rata? Ništa, jer to ne postoji! Baš kao što ne postoje tajkuni, dezerteri, izdajice…
Knjige o Domovinskome ratu na sajmištima možete kupiti po kunu ili dvije. Po pet kuna prodaju ih u knjižarama ili u novinskim kioscima, kad je rasprodaja.
Možete li zamisliti da je netko u vrijeme komunizma po takvim cijenama prodavao knjige o Titu, partiji, Kumrovcu, marksizmu, Lenjinu…? A samo o Josipu Brozu za vrijeme njegova života objavljeno je više knjiga nego što je danas ukupno izašlo o Domovinskome ratu!
Rat protiv srpskog i inog agresora i zločinačke JNA, koji su od nas bili tri puta jači, uglavnom su dobili, kako bi rekao bivši premjer Milanović, „neškolovani ljudi“.
Hoće li ovi danas školovani sačuvati što su dobili na tanjuru, poglavito od onih koji protestiraju („propalica“) već skoro pet stotina dana, a od kojih gotovo nitko nema doktorat ili menagersku akademiju?
Bivši ministar branitelja, bez branitelja, Predrag Matić mogao je taj posao obavljati (istina loše i kriminalno) i kao težak bolesnik (bolovao je i boluje od PTSP-a). A oko imenovanja Miljana Brkića za njegova nasljednika vode se pravi „ratovi“. Nikoga ne zanima da je taj čovjek za razliku od Matića prošao rat u elitnim hrvatskim postrojbama, već je li ima ili nema – školsku diplomu. Ako kojim slučajem i nema, kakva se traži, baš taj Junak Domovinskog rata ima jednu drugu – istinskog ratnika! (Matić mu nije ni do koljena!).
Znao je u ratu, znat će i u miru!
No, ako je suditi i po „slučaju Brkić“ danas je najvažnija – diploma. A još važnije, imati strica koji se obogatio u vrijeme rata!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
