Perkovići i danas vladaju državom. Njihovi ljudi mi prijete djetetom!

Nije istina da policiji nismo dali cedulju s prijetnjom. Nisu ju htjeli uzeti. Nisu uzeli ni otiske na vratima. Nijemci se ne mogu načuditi koliko nisko hrvatska država može pasti. Paraobavještajci nam prijete godinama, ističe kćer Ivana Krmpotića Nakon što su kćeri Ivana Krmpotića, svjedoka na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, u pismu premijeru Milanoviću i članovima Europskog parlamenta potvrdile da su već godinama izložene ozbiljnim prijetnjama te nakon što s izrijekom potvrdile da nikada od hrvatske policije nisu dobile nikakvu pomoć ni zaštitu - premda su je mnogo puta tražile - direktno.hr zamolio je za razgovor Gabrijelu Kos Krmpotić, stariju kćer Ivana Krmpotića. ''Malo ljudi u Hrvatskoj razumije o čemu se tu radi, odnosno u kakvoj smo situaciji. Okolina nas gleda u čudu jer misle da izmišljamo ili pretjerujemo. No, nimalo ne pretjerujemo. Prava je istina da smo već nekoliko godina izloženi brojnim prijetnjama i podmuklim podmetanjima, šikaniranju, 'cipelarenju', diskreditacijama u javnosti. Sve se to događa jer je naš otac (Ivan Krmpotić) 2012. godine počeo surađivati s  njemačkim tužiteljstvom u vezi s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Diskreditacije kojima smo izložene moja sestra Helena i ja, samo su nuspojave obračuna udbaških struktura s našim ocem.'' Tko konkretno stoji iza progona vašeg oca? ''Perkovića i Mustača jako dobro znamo, no oni su nastali u 'štali' Josipa Manolića. Perković je bio već na zalasku karijere kada ga je Manolić oživio. Sestru i mene već su dovoljno 'iscipelarili' da smo shvatile da je cijeli sustav pod njihovom kontrolom. I gradske i državne institucije i policija i DORH i mediji. Sve 'oni' kontroliraju. Tako je bilo prije dvadeset godina, tako je i danas. Možete li ukratko opisati što ste sve prošli - povezano s aktivnostima vašeg oca, koji se odnedavno nalazi u sigurnoj kući u Bavarskoj? ''Tijekom 1993. godine tata je bio proglašen mrtvim i morali smo mjesecima dokazivati da je živ. Ukinuli su mu i mirovinu. Privredna banka Zagreb dobila je podatak da je Ivan Krmpotić preminuo. Devet mjeseci nije dobivao ni kune. Toliko dugo dokazivali smo da je ipak živ. Zašto se to dogodilo? Zato jer je tata do kraja 1992. aktivno radio u službi i s obzirom na podatke do kojih je došao, trebalo ga je kvalitetno zastrašiti da ga se onemogući u daljnjem djelovanju. Šest godina kasnije, policija je privela mene i mog oca zbog navodne anonimne prijetnje. Optužili su nas da smo prebili čovjeka. No, kada nekoga prebiješ, onda ta osoba obično ima tjelesne povrede. Ništa od toga nije postojalo. Ni ozljede, ni pretučena osoba. Bez obzira na to, tatu su zadržali u Remetincu. Mama je također imala tešku fazu na Policijskoj akademiji. Zbog silnih pritisaka i mobbinga sporazumno je prekinula radni odnos i otišla. Ni moja sestra i ja nismo mogle napredovati na poslovima koje smo radile. Bile smo izložene stalnim diskreditacijama i podmetanjima. Moja sestra ni o čemu ne smije govoriti jer joj na HRT-u zabranjuju govoriti. O bilo čemu. Inače, obje smo fakultetski obrazovane, govorimo nekoliko stranih jezika a poslijediplomske studije smo završile u inozemstvu, zahvaljujući talijanskim, francuskim i austrijskim institucijama. I 20 godina stojimo na mjestu i čekamo. I pitamo se zašto nam se ne da raditi i zašto ne možemo napredovati i zašto djeca UDBA-ša vladaju i sjede na najvišim institucijama u pravosuđu, medijima, diplomaciji? Je li točno da ste prijetnje mnogo puta prijavile ali da institucije nisu reagirale?  ''Prijetnje smo prijavili PU Zagrebačkoj, Prvoj policijskoj postaji, PU Trnje, Općinskom Državnom odvjetništvu u Zagrebu, Županijskom državnom odvjetništvu, USKOK-u, Odjelu za gospodarski kriminalitet, u vezi s događajima u KIC-u. Sve naše prijave su urudžbirane i možete upitati policiju i DORH u vezi s tim. No, unatoč svim tim prijavama, nikada nismo dobili zaštitu. Nisu nas ni kontaktirali, niti ponudili zaštitu, niti nas je ikada itko nazvao nakon prijave ozbiljnih prijetnji. Prije nekoliko dana obratile smo i premijeru Milanoviću. On je rekao da nema pojma što se događa. Možda dozna od Europskog parlamenta, jer smo se na koncu i njima morali obratiti za pomoć. Možete li opisati prijetnje koje ste dobivali? Što su poručivali ti koji prijete? ''Prijetnje meni i ostalim članovima obitelji počele su stizati još 2012. godine, nakon što je moj otac kontaktirao njemačko tužiteljstvo. Najčešće su prijetili mojim djetetom, a činili su to preko ljudi koje poznajem. Kolege i prijatelji poručivali su nam: 'Pazite se, pazite što radite, pazite kako ćete ući u zgradu, vi ste jedina hraniteljica obitelji i vaše bi dijete moglo ostati bez roditelja koji ga hrani, letjet ćeš van kroz prozor.' To su usmeno govorili ljudi koje znam, a koji su bili pozvani kod visoko pozicioniranih osoba da nam prenesu te poruke. Tko su osobe od kojih su prijetnje stizale? ''To vam još ne mogu reći. Sav dokazni materijal je u Njemačkoj. Spremili smo to na sigurno, jer hrvatskoj policiji ništa ne vjerujemo. Sve te prijetnje zabilježene su i na hrvatskoj policiji. No, oni nikada ništa nisu poduzeli. Baš ništa. Zašto? ''Perkovići i danas kontroliraju i državu i institucije. I ova provala u našu zgradu i poruka koju su ostavili djelo je njihove 'para skupine'. Radi se o paralelnoj obavještajnoj strukturi koja djeluje godinama. Kako će policija uzeti otiske, kad bi vidjeli da se radi o nekome od njihovih? Zato nisu ni uzeli otiske na bravi i na poštanskom sandučiću nakon što smo prijavili provalu i prijetnju. Nije točna tvrdnja policije da im nismo dozvolili da uzmu papir s prijetnjom. Tko njima može nešto zabraniti? Nisu ceduljicu htjeli uzeti. Samo su je fotografirali, ali tek na naše inzistiranje. Spremate li se i vi i vaša sestra na put u Njemačku? ''Ne smijem vam to reći. Praćene smo, pa smo dobile upute da ne otkrivamo previše. Komuniciramo s njemačkim istražiteljima koji onda potom prenesu našim roditeljima da smo dobro. Tata i mama su najviše zabrinuti za sigurnost svojih unuka, a koliko je dramatična situacija najbolje govori činjenica da mi dijete ne ide ni u vrtić. Do u detalje s cijelom našom situacijom je upoznato i njemačko tužiteljstvo, odnosno njemačka država. Napisali smo im koji su hrvatski portali pisali istinu, pa sada redovito prate te portale. Portal direktno.hr smo posebno istaknuli kao medij koji je prvi objavio istinu o prijetnjama mome ocu i kao news portal koji najistinitije izvještava o cijelom slučaju. Sada na njemački prevode sve tekstova s direktno.hr-a o ovom skandalu. Cijeli tim ljudi u tužiteljstvu radi na tome i ta organizacija je za hrvatske prilike doista znanstvena fantastika. Kako Nijemci komentiraju ovaj skandal? ''Mislili su da je 'Lex Perković' bio najgora moguća stvar, dno dna, nešto najniže i najpodlije što se može dogoditi. No, sada vide da nije, nažalost, tako. Ne mogu se načuditi tome koliko nisko hrvatska država može pasti. Pitaju, što je slijedeće. Nisu mogli ni zamisliti da bi institucije države Hrvatske mogle odbiti zaštititi svjedoke koji prijave vrlo ozbiljne prijetnje.'' Kako je vaš otac doživio evakuaciju u sigurnu kuću u Njemačku, koja je uslijedila nakon što mu hrvatska policija nije htjela pomoći? ''Bio je jako potresen jer nije vjerovao da će iz Hrvatske morati bježati. U Jugoslaviji nismo bježali, a iz Hrvatske su i tata i mama morali otići. Tatu je to jako pogodilo. Kao da mu je netko zabio nož u srce. Sve to događa se u 21. stoljeću, četvrt stoljeća nakon osamostaljenja Hrvatske! Nevjerojatno. Valja istaknuti da cijeli sudski proces u Njemačkoj plaćaju njemački građani, a da hrvatska država baš ništa ne čini da rasvijetli zločine. Pitam se što rade saborski zastupnici. Za što su plaćeni, ako ih ne zanima nacionalna sigurnost?'' Možete li pojasniti jeste li doista zbog vašeg oca smijenjeni s mjesta ravnateljica KIC-a? Ili su istiniti navodi da ste poziciju napustili zbog malverzacija? ''Optužili su me za navodne zlouporabe u KIC-u, no činjenica je da do danas nema nikakve prijave, niti tužbe u vezi s tim navodnim malverzacijama. Sve su iskonstruirali. Činjenica je da su me smijenili u rekordno kratkom vremenu. Ravnateljica KIC-a postala sam 1. ožujka 2013. a smijenjena sam 31. prosinca iste godine. Smjenu povezujem uz činjenicu da su preko mene i moje sestre slali poruku mom ocu. Cijeli slučaj opisan je u blogu 'Slamka spasa' Vitomire Lončar. Ona je jedina to objavila. Niti jedna institucija nije reagirala. Kakva iskustva imate s hrvatskim medijima? ''I danas postoji jedna neosvojiva tvrđava, a to je Hrvatska radiotelevizija. Niti jedan jedini demanti nisu nam objavili. A toliko laži su objavili. I Večernji list vrlo skromno i pristrano objavljuje o ovim događajima. Potvrđuje to pod čijom su kontrolom. Pohvale zaslužuju pojedini portali, Jutarnji list, ali ne i oni koji su 'na sisama' Ministarstva kulture. Zahvalna sam i HINI, čiji novinari su nas nazvali u subotu da pitaju što se dogodilo. Želim zamoliti medije da pomognu i drugim svjedocima na suđenju Perkoviću i Mustaču, kojima su također prijetili i koji su zbog prijetnji odustali od svjedočenja. Radi se mahom o starijim ljudima, koji ne govore strane jezike i koji ne znaju kome bi se obratili, a koji se osjećaju ugroženo. Ponudite im pomoć, podržite ih, pišite što proživljavaju, jer jedino se uz pomoć njihovih svjedočenja može dogoditi hrvatska lustracija. U Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj!