Pernar i posljednji Mohikanci

ŽIVI ZID VS. SLOBODNA HRVATSKA Legenda kaže da je Vladimira Palfi bila sirotica koja nije imala pristojnu odjeću za odjenuti, a danas ista nosi originalne Gucci torbice. Dok se Ivan Pernar naslikava po restoranima s Avom Karabatić, neki drugi ljudi vode rat od kojeg je on odavno digao ruke, zadovoljivši se ulogom glavnom regionalnog cirkusanta, zgubidana i manipulatora narodnih masa, čak i djece, što je nemoralno, pa i u svakom normalnom društvu nedopustivo. Svoj mandat, potratit će na performanse i daljnju gradnju kulta ličnosti, hraneći vlastiti ego brojem lajkova na društvenim mrežama. Ukratko, Ivan Pernar, kao i Ivan Vilibor Sinčić te Vladimira Palfi, pobrinuli su se za sebe, i danas ne predstavljaju nikoga, a kamoli one na čijoj su se muci i nesreći ugurali u Sabor. Ipak, van svjetla pozornice i uz potpuno ignoriranje medija, članovi „Slobodne Hrvatske“ ne odustaju od borbe koja im je postala životni smisao. Nije lako artikulirati njihove ideje i programe jer ti aktivisti ne biraju bojna polja već jurišaju tamo gdje je nepravda. Danijel Galović, bivši pripadnik „Tigrova“ je osebujan lik, urbani fajter, vazda nabrijan na sukob sa sustavom. Između njega i Pernara, toliko je razlika da ih je bedasto uopće uspoređivati, ali ono glavno ćemo ipak spomenuti a to je način na kojeg sami sebe vide. Pernar se doslovno promatra i divi vlastitom liku, pameti i to s patoloških visina, nedostižnih stabilnom umu i psihi. Galović se pak doživljava kao dio kolektiva, jedan od zupčanika u motoru revolucije i zato mu je prvo lice jednine praktički nestalo iz govora. Što god radi vezano uz djelovanje „Slobodne Hrvatske“ upotrebljava zamjenicu „mi“ a po svemu sudeći, slično se izražava i većina ostalih aktivnijih članova ovog političkog i društvenog pokreta. To je jednostavno dio njihovog političkog kodeksa, kulture i identiteta. Na žalost, rad, skromnost i dosljednost nisu na visokoj cijeni u našem društvu. Zbog toga je „Slobodna Hrvatska“ , usprkos brojnom članstvu i raznim aktivnostima, na margini domaćeg političkog spektra. Ako smo iz svih dosadašnjih izbora išta naučili onda je to da se svaki puta mnogo toga mijenja, kako bi sve zapravo i dalje ostalo isto. Trio iz „Živog zida“, koje su dojučerašnji suborci uz brojne dokaze prozvali lopovima i lažljivcima, ostvario je vlastite ambicije te riješio egzistencijalna pitanja, ali svoja. Slikaju se i daju intervjue za mondene časopise u vlasništvu Hanžekovića, omraženog ovršitelja broj jedan u državi. Legenda kaže da je Vladimira Palfi bila sirotica koja nije imala pristojnu odjeću za odjenuti, a danas ista nosi originalne Gucci torbice. Prodali su se ti mladi borci za „slobodu i pravdu“ i to davno prije nego su ušli u Sabor. I u ovoga puta, suprotno poznatoj izreci,  nije revolucija bila ta koja je pojela revolucionare (svoju djecu) već su „revolucionari“ pojeli revoluciju. Zauzeli su prostor u politici i društvu koji im ne pripada i sada parazitiraju na jeftinoj priči, kao i glavnina ostalih političara-foteljaša. Na primjeru Sauche vidljivo je i na kakve su moralne kompromise spremni. Za Pernara postoje mali i veliki lopovi, a čovjek koji ukrade pola milijuna kuna za njega je malen, toliko malen da ga se može i žaliti. Možda Pernar u Sauchi vidi i samog sebe, ili nekog od svojih kolega. Ono što je tragično za naše društvo u cjelini jest činjenica kako dobar dio našeg naroda slično razmišlja. Postali smo spremni prihvatiti kako nitko nije potpuno čist, i onda biramo i podržavamo loše, jer smatramo da su oni drugi gori. Izgubili smo vjeru u poštenje i postali kalkulatori, oni koji važu između većeg i manjeg zla. Pojedinci poput Danijela Galovića su posljednji mohikanci. Začudo, iako je sve protiv njih i dalje su puni optimizma, bodre jedni druge i nastavljaju s borbom iz dana u dan. Ali to valjda mora biti u čovjeku, s time se prosto rodiš. Galović je branio ljude od deložacija još dok je Pernar jeo šmrklje iz svog nosa a vjerojatno će isto raditi do kraja svog života. Jer za ljude poput njega, nije bitna pobjeda već borba. Boriti se znači pobijediti. Jedino odustajanje znači poraz. A pošto se aktivisti „Slobodne Hrvatske“ bore svakoga dana, onda u tom smislu, oni svakoga dana i pobjeđuju….