Pismo kćerke pokojnog hrvatskog branitelja: Tko će se ako ne dignemo glas za koju godinu sjećati Ovčare, Vukovara, vas živih heroja?? TKO??
Pričala mi je mama kako sam toga dana bila iznimno uznemirena, plakala za tobom. Mala djevojčica koja želi svoga tatu kraj sebe. Kao da sam znala da ti se toga dana nešto loše dogodilo. Ipak smo mi povezani, znaš ona ljubav otac i kćerka, teško za objasniti drugima.
A opet, nešto posebno! Plakala sam, jesam tajo moj, osjetila sam ja da mi je neko zlo se nadvilo nad tobom, i samo sam neutješno plakala.
Javili su nam da si ranjen u Nuštru, možda tada nisam niti shvaćala što to uistinu znači. Ali sada, itekako znam da ti koji su ti to učinili imaju svoje ime-četnici i jugovojska koji su htjeli tvoju i moju Hrvatsku, koji nisu imali milosti. A ti si samo tata moj, branio našu Domovinu.
Kako objasniti malenoj uplakanoj curici tko su ti zločesti ljudi. Najgore je tata sto i danas ti isti samo pod maskama raznim hoće našu Hrvatsku. A kako da se borimo protiv njih tata? Kako? Nisu ista vremena, nema više onog ponosa, zajedništva, nema više onog hrabrog hrvatskog duha.
Tko će sada tata reći ne damo Hrvatsku, to je naše?! Poštuj ili odlazi. Sjećam se podruma, žute podmornice pjesme “čedo glupane” i “u boj dečki sa Juga 2″. Sjećam se tebe i ujke u odorama, umornih ali ponosnih lica...Pa vi ste bili naši junaci. Da. bili tajko, jer vas Branitelje tretiraju kao teret ovoga društva…
A u mojom očima si tata veeeeelik do Boga kao i onda kada sam te uplakana dočekivala da dođeš i zagrliš me i kažeš ne da tebe tata tvoj. Tko će se ako ne dignemo glas za koju godinu sjećati Ovčare, Vukovara, vas živih heroja?? TKO?? Hoće li vas uopće vise biti??
Tata, kaži mi gdje su Hrvatski ratnici, gdje je nestao onaj nas ponos i hrabrost?? Kaži mi tata, jer ja ne želim da budete zaboravljeni…
Za što si ranjen, da bi te zajedno sa tvojom braćom ismijavao tko stigne, poigravao se vašim osjećajima i domoljubljem?!
Zar ste zbog toga tata branili Hrvatsku? Da biste se osjećali kao stranci u vlastitoj Domovini??! Ne tata, ja vas ne pamtim kao takve…
I mi vas opet trebamo, još jednom budite nas štit i naši junaci. Vratite našu Hrvatsku da opet bude ponosna i lijepa.
A ja, ja nikada nežu dopustiti dok sam živa, da mi itko dira u nju MOJU, TVOJU, NAŠU HRVATSKU. Ja te volim i hvala Bogu što mi je dao da mogu ponosno reći, na sav glas: JA SAM KĆERKA HRVATSKOGA BRANITELJA.
Tatjana Šargač
Izvor:dugopolje.org
Autor: Redakcija/Foto: privatni album
