PISMO U IRSKU KOJE ĆE VAS RASPLAKATI “Dragi sine, Tvoja kćer je bila sama na komemoraciji Gavranu”

Ivo Žagar, vođa glazbenog benda Ličke drvosječe, poznatog po vrlo uspješnoj pjesmi  Čija je to košulja, objavio je emotivno pismo iz Like sinu u Irsku. “Dragi moj sine! Pišem ti ovo pismo a ne zovem te mobitelom kao inače jer se bojim da ću propustiti reći nešto važno i da mi ne promakne riječ koje se nisam mogao sjetiti govoreći. Kako je gore u Irskoj? Ima li što novo od našeg zadnjeg razgovora, pada li kiša u Dublinu često kao inače i da li ti je hrana i dalje grozna?! Znam da je zarada dobra i da te cijene gore. Znam ja i da si ti vrijedan, da nikad nećeš osramotiti svoga oca i svoje porijeklo. Pišem ti jer je jučer bila tužna obljetnica smrti Damira Tomljanovića Gavrana. Ti znaš tko je to jer sam te naučio da je važno znati to ime. Skupili se jučer članovi njegove obitelji, nešto njegovih suboraca i mještana prelijepog Krivog puta. Par stotina ljudi u čijim srcima živi uspomena. Tvoj stric Nikola, koji je s Gavranom pregazio sva bojišta, sve do tih nesretnih Tulovih greda, pozdravio se s malo ljudi. Veli da dosta ljudi s komemoracije ne pozna a da neke, fala dragom Bogu, ni ne želi upoznati. Jebiga, uvijek isto. Spoznaja da je i tvoj stric Nikola također mogao stradati na tim Tulovim gredama protrese me jače nego ledeni vjetar što je štipao ponad groblja. Goga, Gavranova supruga, u prolazu kraj nas nam doviknu “Bog Žagari, kako ste braćo“ pa nas je zatim upoznala s kćeri. Prekrasna djevojka Gogina lica i Damirovih očiju. Tužnih očiju. Samo smo klimnuli i promrmljali pozdrav, uobičajene fraze su besmislene u ovakvim trenucima. Susret s tom djevojkom toliko me potresao da sam mislio da će mi pući srce od tuge i jada…Mislim si onako u sebi “Za što si ti Damire dao svoj mladi život?“ Tvoja kćer je na komemoraciji bila sama samcata; nikoga njezine dobi, nigdje lepršave mladosti, nigdje šarenila ni zastava ni životnoga veselja, ničeg od onog što se desi kad se skupi mladost. To bi Damir želio vidjeti, siguran sam. Mladost na svome grobu, budućnost koja će baštiniti njegovu žrtvu. Netko se pobrinuo da mladost ne dolazi na ovu komemoraciju,da ne slavi pobjedu,da ne slavi žrtvu svojih očeva,da nam djeca budu pretvorena u ovce. Oko mene sve ratni veterani koji se ne žele odreći svoje borbe i svojih uspomena jer su dali sve najbolje što imaju da u ovoj Hrvatskoj u ovom najhrvatskijem Krivom putu sve pršti od mladosti. Toliko puno godina nama vladaju „demokratski“ izabrani dušmani koji su si sami napisali zakone koji ih na vlasti drže kao nekadašnje faraone. Narod su pretvorili u bezvoljnu masu koja kupuje europsko smeće po trgovačkim lancima i životari od danas do sutra. Namjerno ga posvađali i podijelili jer im je tako lakše prodavati maglu i muda pod bubrege. Faraonima nije u interesu da se narod sjeća Gavranove žrtve; to bi narod moglo ponovo ujediniti pa ih možda u budućnosti stajati i njihovih okrunjenih partijskih glava. Nažalost uspijevaju! Primaju u službene besmislene posjete srbočetnike koji nam se ovdje cerekaju u lice umjesto da na koljenima mole za oprost što su mučki ubili Damira i to na njegovoj zemlji, navrh njegove Like i tisuće takvih istih Damira širom Hrvatske. Rasprodaju naše svetinje i bogatstva jer su im tako naredili njihovi gospodari a nas koji vjerujemo u ovu zemlju gurnuli na margine da bi se obezvrijedilo sve ono za što se isplatilo ginuti i da se pozornica i show osigura za one gladne naših kuna koji ovu državu nisu željeli, nisu se za nju borili i pitaj Boga otkud su se u nju dovukli. Takvi ne žele čuti za Damira, Matanovića, Pauka ili Zadru. Znaš sine moj da mi se ove godine dosta narušilo zdravlje ali ti pišem ne vraćaj se i ne dolazi! Ne dolazi dok dragi Bog još jednom ne pogleda na ovaj hrvatski puk pa nam možda ponovo pošalje vođu kojeg zaslužujemo i koji će nas spasiti. Na komemoraciji je bio postrojen i počasni vod, jedini mladi ljudi uz Damirovu kćer. Ovdje su bili po zapovijedi, u uniformama koje volimo,naoružani oružjem koje smo sanjali,sa izrazima lica kakve želimo vidjeti u svojih potomaka. Njima sličnih je da je Hrvatska iskonska država Hrvata, ovdje trebalo biti nekoliko tisuća,stotine tisuća, pola milijuna. I došli bi da im je neko rekao da bi njihov dolazak ovdje značio sve na svijetu za ideju ove nacije, za njezinu slobodu za njezin prkos i ratništvo. Al tko da im to veli; ekipa iz Sabora?? Pa oni ne znaju ni kako se ratništvo i domoljublje piše… Ti bi sine moj ove godine također bio ovdje,da li u počasnom vodu ili samo da odaš počast,svejedno. Bio bi sa mnom u Krivom putu na ovaj dan svake godine, a kad mene više ne bude sa svojim sinom za svijeta i vijeka. Ovako ostani u Dublinu, mirniji sam jer znam da u toj stranoj zemlji imaš budućnost. Mi ovdje, čekat ćemo i dalje, čekat ćemo da ponovo svane dan slobode i dan kad ćeš se moći vratiti u zemlju kakvu si zaslužio jer su ti je u baštinu ostavili svi ovi ljudi koji su danas bili na Krivome putu zajedno sa mnom. Dok ne dođe taj dan, jer mi se ne predajemo i za nas rat nikad nije završio, ostani sine u Irskoj. Popij i jedan Guinness za mene, ja više ne smijem. Voli te tvoj stari…”