Pismo vojnika HVO-a: Rekao sam kćeri da će ovo biti najtužniji Božić do sada, ali ustati ćemo poput Feniksa

“Najtužniji Božić do sada”, rekao sam progutavši knedlu u grlu. Na televiziji se prikazivala snimka samoubojstva ponosno generala, generala koji nije mogao ostati imun na nepravdu. Kćer nije ništa rekla. Otišla je u svoju sobu. Prošao sam ratišta, brojna. Moje ime je upisano među vojnicima HVO-a. Ako i po mene dođu sad, neka me odmah osude na smrt. Pola života mi je tog jutra bilo već oduzeto. Evo deset dana će od dana presude. Hodao sam među svojim ljudima, gledao svoj narod. Čak je i kod mladih koji su se perom borili protiv agresora na svoj narod splasnuo entuzijazam. “Zapovjedniče, zabranili su nam pisati”, reče mi jedan iz plejade mlađih grudskih pisaca. “Znam, pratim mladiću”, rekoh mu neko jutro na kavi. Nisam imao snage da kažem nešto optimistično. Hrvati su u miru poraženi. Sve ono što smo žrtvovali, a žrtvovali smo cijelo svoje tijelo, svoju voljenu Herceg Bosnu, da bismo uskrsnuli dvije države. sada je sve bačeno u vodu. Bošnjaci nam pripremaju novo, konačno preglasavanje i potpuni poraz Hrvata na izborima, potpuni poraz znači manje novca hrvatskim općinama i županijama, manje novca znači manje posla i projekata, manje posla i projekata znači novi egzodus, kao da ga je malo bilo do sada. Skrivao sam suze ovih dana, govorio sve teže i onaj osjećaj da sam popio otrov, zamijenio bih stvarnim osjećajem prvih dana. Drži me vjera da negdje gore ima malo pravde za Hrvate u BiH, heroje koji su spasili dvije države i postali zločinci, praktički, za obje. “Ustat će Feniks iz pepela”, reče mi mladi grudski pisac. “Nadamo se”, rekoh. Moj djed, 90-godišnjak, slobodu Hrvata na tisućljetnim ognjištima, u svojoj punini, nikad nije dočekao, a uvijek se borio za nju. Devedesetih je, kao što pjesma kaže, spustio s tavana svoje vojno odjelo. Htio je i on krenuti s ocem i sa mnom. Toliko je bilo spremnosti u tome starcu da još jednom brani tisućljetna ognjišta. Kada smo dočekali Herceg Bosnu, pa njen rast, nije bilo sretnijeg čovjeka. Kada smo je gasili, da bismo uspostavili Bosnu i Hercegovinu, znakovito je rekao: “Jugoslavija je bila zlo, a što će vam tek ovi raditi, niste ni svjesni.” Od tada, pratio je politiku svakodnevno. Sve je secirao detaljno, u svojoj sijedoj, mudroj glavi. Pustio je suzu neki dan, kada je ponosni general na sramotu svijeta, ispio otrov poput Sokrata i zadao udarac svjetskoj nepravdi, a suce, hladne birokrate, ostavio je u vječnoj dvojbi na koju mi, koji smo ratovali rame uz rame u HVO-u s njim, znamo odgovor: Jesmo li osudili nevinog čovjeka? Taj bistri starac rekao mi je: “Sinko, nešto ovako sam predosjećao.” Odgovorio sam: “Znam djede.” Obojica smo popili čašicu rakije. “Bit će ovo najtužniji Božić do sada”, rekoh mu. “Volio bih da ga ne dočekam, ali opet ćemo se radovati”, reče mi. Tražio sam od mladog pisca da me podsjeti na propovijed fra Ante Šaravanje prošle godine za polnoćku. “Naši stari bili su prije spremni položiti život za vjeru i za ideale negoli kukavički živjeti. I mi moramo kao oni radije se odreći ovozemaljskog života i svega na ovom svijetu nego svoga Boga, svoje vjere, svojih ideala, istine… i vječnog života kojeg nam ne može nitko drugi dati, nego Gospodin Bog”, kazao je između ostalog fra Ante Šaravanja. U godinama sam, kada shvaćam da smo se prevarili, kada shvaćam da je djed bio u pravu i kada shvaćam da nismo smjeli dopustiti da nam djeca žive u ovakvom okruženju.  Sve više kolega branitelja govori mi isto. Neka nam Bog dadne snage da ustanemo, kako pisac reče, poput Feniksa, ako ništa zbog naše djece. Ispričao sam i svojoj najmlađoj kćeri priču o ptici Feniks. “Ustati ćemo!”, govorim sebi. Hrvatski narode, sretno ti ovo vrijeme najtužnijeg Božića do sada. Pronađimo snagu u sebi. Moramo ustati!