Vijesti Najčitanije
Planovi za operaciju Obala 91 – zračne i topničke udare na Šibenik
Glavni cilj operacije Obala 91 bio je rušenje Šibenskog mosta te prekid Jadranske magistale koja je spajala kopnenu i primorsku Hrvatsku, a zatim i zauzimanje samog grada. Plan napada izradio je general major Vladimir Vuković, a odobrio ga je viceadmiral Mile Kundić. Za provedbu operacije bio je zadužen 9. korpus JNA sa sjedištem u Kninu.
U prvom dijelu pokazali smo kako je velikosrpski agresor namjeravao raskomadati Hrvatsku da stvori Veliku Srbiju. U sljedeća tri nastavka donosimo Vam planove agresora i akcije koji su imali za cilj osvojiti Srednju Dalmaciju te je tako odsjeći od kopnenog dijela naše domovine.
Svi planovi koje ćemo Vam prezentirati izrađeni su u rujnu 1991. godine, upravo kada je krenula žestoka ofenziva na Vukovar. Znači bili su koordinirani jer je u istom razdoblju trebalo osvojiti Vukovar i Srednju Dalmaciju.
U ovome nastavku fokusirati ćemo se na akcije i planove tzv. JNA i pridruženim im snaga iz samoproglašene Republike Srpske Krajine, konkretnije na operaciju Obala 91.
Operacija Obala 91 nastala je iz originalnog plana Kopaonik, ali je u biti plan ostao isti samo su se promijenile nijanse. Pošto je navedena operacija vremenski bila prije čuvenog Kopaonika nju ćemo prvu obraditi.
Ukratko, glavni cilj te operacije bio je rušenje Šibenskog mosta te prekid Jadranske magistrale koja je spajala kopnenu i primorsku Hrvatsku, a zatim i zauzimanje samog grada. Plan napada izradio je general major Vladimir Vuković, a odobrio ga je viceadmiral Mile Kundić. Za provedbu operacije bio je zadužen 9. korpus JNA sa sjedištem u Kninu.
Agresor nije želio trošiti ljudstvo, to jest direktnim napadom kopnenih snaga ostvariti zacrtane ciljeve, već se odlučio Šibenik prvo slomiti zračnim i topovskim djelovanjem. Zračni napadi krenuli su iz Udbine, Mostara i Podgorice s istovremenom topničkom paljbom.
Nakon toga plan je bio više nego jasan, zauzimati mjesto po mjesto i izbiti na obalu. Inače taj plan je rađen po doktrini NATO-a – Treba prodrijeti u dovoljnu operativnu dubinu da se mogu razviti snage na kopnenom prostoru. A napad kopnene vojske trebao je krenuti iz tri pravca – Vodica, Skradina i Vrpolja s ciljem odbacivanja hrvatskih snaga prema Šibeniku što bi dovelo do njegove potpune blokade.
Jedan od glavnih ciljeva neprijateljske vojske bio je osvojiti Boraju, dominantnu kota (visoravan) na prijevoju Šibenik-Split. Tamo bi mogli pregrupirati snage te završiti osvajanje Srednje Dalmacije direktnim topničkim napadom na najveći dalmatinski grad izazvavši kaos i veliku izbjegličku katastrofu.
Važno je napomenuti da ako bi se ostvario ovaj plan, najvjerojatnije više ne bi bilo niti BIH.
Napad na Šibenik započeo je 11. rujna 1991. godine toga dana su snage Devetog korpusa JNA (sa instalacijama Jugoslavenske ratne mornarice – JRM) koje su se nalazile po gradovima uključujući krenule u opći napad. Od 11. do 13. rujna 1991. jak napad je izvršen na područje Skradina ostavljajući Šibenik bez struje i vode. Hrvatska vojska je imala četiri poginula Božo Pajić, Srećko Šokota, Mladen Protega i Ante Goles kao i veći broj ranjenih.
16. rujna počinje tenkovski napad JNA iz Bribira prema Šibeniku, istovremeno počinje napad na Drniš iz smjera Oklaja i Tepljuha prisiljavajući branitelje, koji su bez protuoklopnog naoružanja, na povlačenje zaustavljajući tenkove tek u večernjim satima na zapadnoj strani Šibenskog mosta čime je presječena veza južne Dalmacije sa ostatkom Hrvatske. Narednih sedam dana Šibenik je izložen teškim topničkim i zrakoplovnim napadima i radi jačanja obrane odlučeno je zauzeti kasarne JNA i druge vojne instalacije u gradu koje su bile u blokadi kako bi se došlo do oružja.
Podsjećamo, Šibenik je u tim danima branila 113. šibenska brigada HV (tada još ZNG – Zbor narodne garde) koja je imala oko 1400 vojnika opremljenih samo lakšim pješačkim naoružanjem bez topništva ili oklopa (tenkova i transportera). Brigada je bila razvučena radi pokrivanja sva tri moguća pravca napada Vodice, Skradin i Drniš. Za obranu su još bili na raspolaganju oko 1380 naoružanih policajaca PU Šibenik, a u Drnišu je osim 4. bojne 113. brigade bila i 4. bojna iz 4. gardijske brigade koja je prethodno učestvovala u borbama za Kijevo i Vrliku.
22.rujna, uz podršku šibenske policije, 113. brigada kreće u protunapada i odbacuje JNA do sela Gaćelezi ponovno otvarajući Jadransku magistralu za promet.
Prvi dio
Agresor nije želio trošiti ljudstvo, to jest direktnim napadom kopnenih snaga ostvariti zacrtane ciljeve, već se odlučio Šibenik prvo slomiti zračnim i topovskim djelovanjem. Zračni napadi krenuli su iz Udbine, Mostara i Podgorice s istovremenom topničkom paljbom.
Nakon toga plan je bio više nego jasan, zauzimati mjesto po mjesto i izbiti na obalu. Inače taj plan je rađen po doktrini NATO-a – Treba prodrijeti u dovoljnu operativnu dubinu da se mogu razviti snage na kopnenom prostoru. A napad kopnene vojske trebao je krenuti iz tri pravca – Vodica, Skradina i Vrpolja s ciljem odbacivanja hrvatskih snaga prema Šibeniku što bi dovelo do njegove potpune blokade.
Jedan od glavnih ciljeva neprijateljske vojske bio je osvojiti Boraju, dominantnu kota (visoravan) na prijevoju Šibenik-Split. Tamo bi mogli pregrupirati snage te završiti osvajanje Srednje Dalmacije direktnim topničkim napadom na najveći dalmatinski grad izazvavši kaos i veliku izbjegličku katastrofu.
Važno je napomenuti da ako bi se ostvario ovaj plan, najvjerojatnije više ne bi bilo niti BIH.
Napad na Šibenik započeo je 11. rujna 1991. godine toga dana su snage Devetog korpusa JNA (sa instalacijama Jugoslavenske ratne mornarice – JRM) koje su se nalazile po gradovima uključujući krenule u opći napad. Od 11. do 13. rujna 1991. jak napad je izvršen na područje Skradina ostavljajući Šibenik bez struje i vode. Hrvatska vojska je imala četiri poginula Božo Pajić, Srećko Šokota, Mladen Protega i Ante Goles kao i veći broj ranjenih.
16. rujna počinje tenkovski napad JNA iz Bribira prema Šibeniku, istovremeno počinje napad na Drniš iz smjera Oklaja i Tepljuha prisiljavajući branitelje, koji su bez protuoklopnog naoružanja, na povlačenje zaustavljajući tenkove tek u večernjim satima na zapadnoj strani Šibenskog mosta čime je presječena veza južne Dalmacije sa ostatkom Hrvatske. Narednih sedam dana Šibenik je izložen teškim topničkim i zrakoplovnim napadima i radi jačanja obrane odlučeno je zauzeti kasarne JNA i druge vojne instalacije u gradu koje su bile u blokadi kako bi se došlo do oružja.
Podsjećamo, Šibenik je u tim danima branila 113. šibenska brigada HV (tada još ZNG – Zbor narodne garde) koja je imala oko 1400 vojnika opremljenih samo lakšim pješačkim naoružanjem bez topništva ili oklopa (tenkova i transportera). Brigada je bila razvučena radi pokrivanja sva tri moguća pravca napada Vodice, Skradin i Drniš. Za obranu su još bili na raspolaganju oko 1380 naoružanih policajaca PU Šibenik, a u Drnišu je osim 4. bojne 113. brigade bila i 4. bojna iz 4. gardijske brigade koja je prethodno učestvovala u borbama za Kijevo i Vrliku.
22.rujna, uz podršku šibenske policije, 113. brigada kreće u protunapada i odbacuje JNA do sela Gaćelezi ponovno otvarajući Jadransku magistralu za promet.
| Obadva su pala Slabo naoružani hrvatski vojnici kraj Rogoznice tada su oborili čak dva aviona JNA, a glas Filipa Gaćine, koji je s tek napunjene 23 godine, tog 21. rujna na brdu Zečevo punio oružje Goranu Pauku, postao je znak otpora srpskoj agresiji. “Obadva, obadva, oba su pala!”, vikao je Gaćina, a vojnici su slavili. |
