PLITKA PAMET I BRZ JEZIK BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Mene nije iznenadilo ništa od onoga što je Bakir Izetbegović izgovorio u nedjeljnoj emisiji HTV-a Nedjeljom u 2 (4. veljače o.g.) pa ni ona opaska kako trećeg entiteta (hrvatskog) ne može biti bez rata. Nakon svega što smo se od njega naslušali zadnjih godina, ovo je jedna od „umjerenijih“ izjava, mada istina, podsjeća na onu glasovitu što ju je muslimanima pred rat (1991.) u tadašnjoj Skupštini SR BiH uputio Radovan Karadžić. On (Bakir) doduše, nije govorio o „nestanku“ bilo kojeg naroda, ali bogme o nepostojanju Srba i Hrvata (koje je proglasio „izmišljenim nacijama“) jeste. A rat spominje već po tko zna koji put. Kao da ga priziva. Time se obično bave kukavice. Oni kojima nikad nije prozujalo kraj ušiju i koji nisu pokapali svoje najbliže devedesetih godina. Bakir Izetbegović je čovjek plitke pameti i brza jezika. To je najgora kombinacija za nekoga tko želi biti lider čitavog jednog naroda, političar i državnik. A kod Bakira nema ni u tragovima ni državništva ni političke kompetencije). Nažalost. Bolje bi bilo da je drugačije. Da je Bakir nerazuman i neodgovoran, dokazuje njegovo često spominjanje rata. Očito nije svjestan kako tragikomično zvuči kad ON to izgovori. Negdje u studenome prošle godine (ako se ne varam), u intervjuu za DW izjavio je kako su muslimani (tzv. Bošnjaci) „spremni za rat“, te da „Hrvati neće dobiti treći entitet“. I još dodao: „Branit ću ono na što smo stekli pravo borbom 1992-1995. godine, pa i samim Daytonskim mirovnim sporazumom”. (http://www.sloboda.hr/bakir-izetbegovic-spremni-smo-za-rat-hrvati-nece-dobiti-treci-entitet-video/) Još samo da odgovori na pitanje: ŠTO SU TO MUSLIMANI STEKLI I KOJOM BORBOM? Onom u srednjoj Bosni možda, kad su kidisali na hrvatske prostore nakon što su ih Srbi najurili iz istočne Bosne i Posavine? Onom borbom kad su međusobno ratovali s Fikretom Abdićem i njegovom vojskom? Borbom u kojoj su goleme prostore na kojima su činili većinu prepustili srpskom agresoru, pa ih tek uz pomoć HV i HVO-a oslobađali 1994/95. godine? Misli li Bakir i na onu borbu kad je „AR BiH“ krenula osigurati budućoj islamskoj državici (o kojoj su Alija i njegovi suradnici tada sanjali) izlaz na Jadran, pod prijetnjom osvajanja Gruda i Širokog Brijega (odnosno, 100% hrvatskih krajeva zapadne Hercegovine)? Jesu li dogovori rahmetli Alije Izetbegovića s Karadžićem i Miloševićem o zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak također dio te „borbe“? Je li „borba“ za BiH bilo i ono nuđenje (u dva navrata) zapadne Hercegovine (i još nekih krajeva) dr Franji Tuđmanu kojega se u Sarajevu i danas optužuje za „podjelu Bosne“? Je li ta „borba“ dovođenje mudžahedina koji odsijecaju glave Srbima i Hrvatima, ubijaju zarobljenike i etnički čiste (s „AR BiH“) čitava hrvatska sela čineći masakre nad civilima? Je li to bila ta „borba“? Spada li u „borbu za BiH“ to što se danas vrši agresivna islamizacija Federacije s ciljem potiskivanja Hrvata kojima se ne želi čak omogućiti NITI BIRANJE VLASTITIH ZASTUPNIKA u parlament? I to što se na sav glas vrijeđa hrvatski narod i Republiku Hrvatsku i optužuje ih se za „udruženi zločinački poduhvat“? To je sve „borba za BiH“? Da ne budemo maliciozni i ne prebrajamo ratne zasluge, ali svakomu tko išta zna o ratu u BiH (1992-95.) jasno je kao dan koliko je teritorija srpski agresor u kojem razdoblju imao pod kontrolom. U jesen 1994. godine Srbi su kontrolirali preko 70% države. Da su muslimani utrošili 20% one energije kojom su napadali srednju Bosnu i hrvatske enklave, ne bi zasigurno bilo tako. Do odlučnih udara (i potiskivanja srpskog agresora s velikog dijela okupiranih prostora došlo tek nakon Washingtonskog sporazuma (ožujak 1994.) i zajedničkih ofenziva hrvatskih snaga (HV, HVO) i „AR BiH“, kad je Alija konačno pristao na vojnu suradnju (koju je započeo još u srpnju 1992., pa se toga nije držao – što je kod njega bilo uobičajeno). Bakir kao da opet zaboravlja kako HRVATI IMAJU BAREM TOLIKO PRAVA NA FEDERACIJU KOLIKO I MUSLIMANI. Ne zato što im je to dao Dayton, nego stoga što su svoje prostore branili krvlju i životima. I obranili. Oni svoje pravo neće tražiti od SAD-a, a još manje od Bakira Izetbegovića koji bi se već jednom trebao prestati ponašati kao „veliki vezir“ sultana Erdogana. Ono im pripada na njihovoj zemlji i niti će im tko to pravo davati, niti uzimati, koliko god tko maštao o „amanetima“, „adetima“ i kalifatima. Davno bješe tursko doba. I završilo.   Zlatko Pinter