Pogane priče

Sve to zaokružuju povijesne pripovijesti bivših predsjednika Države: pripovijest Stjepana Mesića o tomu kako se mogao izbjeći Domovinski rat i pripovijest Ive Josipovića o tomu da su širokobriješki franjevci jugoslavenskim partizanima bili legitimni vojni ciljevi. Već smo usred proljeća! U čarobnom mjesecu svibnju,kako nekoć pjevašeHeinrich Heine. Hm, mjesec – čaroban? Ne bi li se moglo reći štogod određenije? Kako ne bi! Svibanj je u našim zemljopisnim širinama mjesec mladosti i topline, ljubavi i čežnje, radosti i sjete; mjesec u kojemu cvate svib i pjevaju ptice; mjesec u kojemu „svibanjskim pobožnostima“ častimo Blaženu Djevicu Mariju i sv. Antu Padovanskoga. Eto, rekoh to i nadmaših sebe. A sad se, šturi zapisničar političkih strahota i sramota, vraćam k svojim junacima i junakinjama i njihovim djelima. A nije mi ovaj put lako. Ne znam odakle početi. Zapravo od koga i od čega. A zguralo se u ovu sredinu svibnja kojekoga i koječega u dosad neviđenim količinama. Osobito me zbunjuju dva imenjaka Franje Tuđmana – papa Franjo (Bergoglio) i antifa Franjo (Habulin). A onda i Tuđmanova stranačka unučad Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Ona, predsjednica Države, usred predizborne kampanje za Saveznu skupštinu Europske unije (tzv. Europski parlament) predlaže ustanovljivanje državnog odličja pod imenom Velereda Franje Tuđmana s lentom i velikom Danicom, a njemu, predsjedniku HDZ-a, prijedlog se javno sviđa, iako mu na kraju kampanje u potporni (državnički?!) posjet dolazi njemačka kancelarica Angela Merkel! Tomu se pridružuju stečaji pulskog Uljanika i riječkoga 3. maja, pa gospođa Jiang Yu u Kumrovcu i unutarhrvatski prijepor oko oslobođenja Zagreba, a sve to zaokružuju povijesne pripovijesti bivših predsjednika Države: pripovijest Stjepana Mesića o tomu kako se mogao izbjeći Domovinski rat i pripovijest Ive Josipovića o tomu da su širokobriješki franjevci jugoslavenskim partizanima bili legitimni vojni ciljevi. Vjerujem da je čitatelj i sam uočio tu nevjerojatnu stisku ljudi i događaja u „čarobnom mjesecu svibnju“. A još nisam ni slovcem spomenuo dične junake i junakinje Večernjega lista poput Milojka i Milijane ili Jelene Karleuše. Stoga se toplo nadam da će mi se oprostiti mogući veći propusti i prirođena šturost izraza. Važno je da ne pogriješim u redu i poretku. I, gle, prosvijetlila mi se pamet! Počet ću od najvišega mjesta. Pa jasno, od našega pape Franje! Papa Franjo nam je uzvišen nad naše katoličke pristranosti. Ne će on našega bl. Alojzija Stepinca proglasiti svetim sve dok ne dokuči potpunu povijesnu istinu o tomu katoličkom blaženiku. Tu istinu papa Franjo traži sa srpskim pravoslavnim patrijarhom Irinejem – „velikim patrijarhom“! Krasno, ali neekonomično. Irinejeva je povijesna istina o Stepincu Titova istina. Papa ju Franjo može najkraćim putom, bez geopolitičkih premišljanja, dobiti od svoga imenjaka antife Franje (Habulina). Ustanovljenje državnog odličja pod imenom Velered Franje Tuđmana s lentom i velikom Danicom trebalo se odavno dogoditi. Dobro je da ga je predložila predsjednica Države i da se prijedlog svidio predsjedniku Vlade. Samo i Nju i Njega treba upozoriti da velered toga imena nije podoban za dodjeljivanje na sastancima Procesa Brdo–Brijuni i na Drugom Zapadnobalkanskom sastanku na vrhu Europske unije koji će se, kao i Prvi god. 2000., održati god. 2020. u Zagrebu. Velika hrvatska brodogradnja u pulskom Uljaniku i riječkom 3. maju povelik je komad davno skončale jugoslavenske države. Ostatci bajke o radničkom samoupravljanju nasukali su se na pohlepu drugova koji su vodili poslove. Upravljačka smijurija – radnička tragedija. Ali stečaj, reče Andrej Plenković, ne mora biti kraj. Gospođa Yu nije samo bajoslovno bogata, gospođa je i simpatična. Zagorci se raduju što će im obnoviti i pozlatiti oronulu priču o „dječaku sa Sutle“, onomu koji se u međuvremenu popeo vrlo visoko na britanskim i njemačkim listama najvećih velezločinaca XX. stoljeća. Mesićeve i Josipovićeve povijesne pripovijesti uvjerljive su samo čovjeku koji nema zrnca pameti ni iskre poštenja. Oba su pripovjedača daleko od zbilje, drže se mogućnosti. Pripovijedaju što je moglo biti, a nije bilo. Malko se ipak razlikuju. Mesić ne tvrdi da je i bilo ono što je moglo biti: Domovinski rat nije izbjegnut. Josipović pak mogućnost paranoično tjera u zbilju: Širokobriješki su fratri, veli, pružili žestok oružani otpor jugoslavenskim partizanima. Naravno, Domovinski se rat mogao izbjeći. Dostatno je bilo pred Srbima i Crnogorcima položiti oružje. Ali nismo položili oružje. Naravno, i fratri su mogli pružiti oružani otpor. Ali nisu pružili oružani otpor. Priča nije neozbiljna stvar. Priča je duša čovječja. Ona događajima, mrtvim činjenicama, daje život. A čovjeku se dopušta ili ga se sili da u priči i po priči živi – bila priča istinita ili lažna. Stoga se cijelo političko pleme Stjepana Mesića i Ive Josipovića ćudoredno zgrozilo kada je – gotovo 30 godina nakon propasti jugoslavenske priče – čulo Brunu Esih kako javno huli na „Dan oslobođenja Zagreba“, stari partizanski „praznik“, tvrdeći da 8. svibnja 1945. nikakva oslobođenja nije bilo, nego da su toga dana počeli pokolji. I što sad? Hoćemo li vjerovati gospođi Esih ono što odavno svi znamo ili ćemo gospođu Esih zatajiti kao svoju nečistu savjest? Hoćemo li čekati da nam Josipović opravda zatajene pokolje partizanskim osvetničkim gnjevom zbog gubitaka što su ih partizani pretrpjeli oslobađajući glavni grad Nezavisne Države Hrvatske? Previše je to za „čarobni mjesec svibanj“. Benjamin Tolić/HRsvijet