Ponesimo ju i nosimo s ponosom u samo jednoj koloni koja postoji...

Rekao sam joj da se ne bojim smrti.Zašto bih ? Od toga ne možeš pobjeći. Smrt je običan dan, gdje prestajem disati, ali ne i živjeti. Moj život će se nastaviti negdje drugdje. Uzvišeni me je stvorio, zato će me i uzeti. Jedino bih volio umrijeti sretan, a ti mi možeš pomoći u tome. Mogu? Možeš. Ostani pokraj mene zauvjek…Ili ipak malo duže od toga. Magic Whisperer Vukovar…Neispričana priča… Razmišljam… Je li doista tomu tako? Jest ! Vukovar nikad neće biti ispričan do kraja, jer bol, ta bol koju svi osjećamo u ove dane, ne može se pretočiti u riječi. Nema tih riječi koje bi mogle biti dovoljno snažne, dovoljno obojane u neke čudne boje i nema tih riječi koje mogu opisati sve te mirise… krvi, dima, magle… Osjećaj hladnoće-suza…koje i danas teku u slapovima. Riječi koje opisuju smrt nema. Kolona smrti = kolona sjećanja. Vukovar je okupiran ! Smrt je od Boga, no ono što je predhodilo okupaciji, ono što je tada “zavladalo” razrušenim gradom, bilo je od samog Lucifera. Zaplesao je svoj “krvavi ples”… Nahranio se civilizacijskim porazom! Osakatio je i čovjeka i zemlju, osakatio je ljudskost, osakatio je Grad , klupe, parkove, pjesmu, ljubav, mladost, život… No, jedno mije uspio, ma koliko se trudio-nije uspio osakatiti Žrtvu. Žrtava je bilo na tisuće – pobijenih , masakriranih, ranjenih… Suza je velika žrtva. Suza ima svoju snagu, baš kao ponos i tuga. Te riječi su za mene velike, teške i čine me poniznom. Danas, 26 godina nakon te kalvarije našeg naroda, 26 godina od Vukovarskog Križnog puta, pitam se poštujemo li mi žrtvu Vukovara dovoljno i iskreno ? Nekako se baš potrefi da svaki puta oko 18.11. započnu silna prepucavanja, silne svađe, svojevrsne trgovine utjecajima i položajima, “herojstvima” – JA boljim od tebe, a gdje si ti bio/la 91???? A onda – u kojoj ćeš koloni biti u Vukovaru ??? Ili si sa nama ili protiv nas !!!! Kako smo došli do toga ??? Kako smo došli do toga da se međusobno optužujemo , vrijeđamo, ponižavamo ?? Kako smo došli do toga da na žrtvi Vukovara pojedinci hrane svoj ego ???? ŽALOSNO Često puta čujemo kako su istinski heroji na nebu, među anđelima. I ja se slažem. Dajući svoje živote za nas, učinili su naše živote vrijednijima. Ta vrijednost ima svoju “cijenu”, svoju “valutu”, kojom se treba znati služiti. Znamo li ??. Jesmo li sve to nekako “profućkali” kroz prepucavanja, kroz ego-tripove, kroz loše vlasti koje biramo a onda kukamo ?? Kroz iseljavanja mladih, kroz pučke kuhinje, kroz veliku pljačku Hrvatske, kroz sve ono za što nitko nije ni mogao pomisliti da će danas – sutra biti Hrvatska. No, to je i dalje naša Hrvatska, nastala na boli, a mi se svoje boli me smijemo odreći. Ona je dio nas, ona je u našem genskom kodu, ona je ono što nas drži na površini. Bol to može, ona ima tu snagu. I za to, molim Vas, ponesimo svoju bol u Vukovar 2017. Mi imamo pravo na nju, iz nje se rodio ponos, iz nje će se uvijek iznova rađati ljubav. Ponesimo ju i nosimo s ponosom u samo jednoj koloni koja postoji – Vukovarska kolona smrti – kolona sjećanja. SAMO JEDNA !!! Jer samo je jedna Hrvatska , i ta jedna, moja, tvoja, naša Hrvatska, zaslužuje ogromno poštovanje. Sjeti se križeva bijelih. Sjeti se onih boljih od nas koji su nas zadužili, i one nakon nas. Sjeti se bijelih golubova jata. Ma sjeti se. U ovoj jednoj tužnoj koloni prožetoj ponosom i prkosom. Ma sjeti se samo da su dajući svoje živote za nas, učinili naše živote vrijednijima. I kako kaže citat s početka mog/našeg teksta – Ostanimo malo duže od zauvijek… Tanja Polić Marković i Jelena Posavec Vuković…