PORUKA ACI I NJEGOVOM GOSTU: Ne uspoređujte nas! Potpuno smo svjesno išli na metak

"Nije mi ništa teško... Navikao sam na bol, a navikao sam i na zgražavanje na plaži jer me zbog rana i rezova svi gledaju kao Frankensteina. Kada te, međutim, izda država potpomognuta ovakvim medijima, to neizdrživo boli. Hoće li branitelji i ratni vojni invalidi biti dovijeka krivci za sve loše što se događa u Hrvatskoj? Ovo je pitanje koje veterani Domovinskog rata sve učestalije postavljaju sami sebi, jer više ne znaju gdje su vrata na koja bi pokucali i tko je osoba kojoj bi se požalili. Sol u njihove rane, od kojih su se mnoge godinama zakomplicirale, vrlo vješto iz emisije u emisiju dodatno soli Aleksandar Stanković. Završni udarac smislu braniteljskog prosvjeda u Savskoj 66, odlučio je zadati ugošćavanjem Tihomira Cvetkovića čija priča uistinu nije lijepa. No, njegova priča, smatraju invalidi Domovinskog rata, nikako nije za usporedbu s njima. Ono što se, na žalost, događa u obitelji Cvetković, dogodilo bi se neovisno o vremenu, prostoru ili zbivanju i ne bi se moglo spriječiti. Ratni vojni invalidi danas bi bili zdravi ljudi s normalnim životima, da se nije dogodio krvavi rat kojem su oni pristupili dajući sebe u potpunosti. Država za koju su se izborili, dužna je, stoga, pobrinuti se za njih na valjan način bez usporedbe s bilo kim, ma kako mu teško bilo… Branitelji, a mahom ratni vojni invalidi, odlučili su reagirati na zadnju Stankovićevu emisiju i na sve izrečeno u njoj: - Da potpuno svjesno smo išli na metak i to čini razliku između ratnih i civilnih invalida, da bi sada pljuvali po nama. Gdje ste obraz ostavili? Moj otac je također 100% civilni invalid rada i nikad mu nije pala na pamet nikakva usporedba, jer kaže da to samo budale mogu raditi! Okanite se više Đure i nas ostalih i prestanite sa bilo kakvim usporedbama! Ovim putem pozdravljam svoju braću Patea i Radea koji su samnom ( svjesno) “popušili” granatu kao i Robija i Lojza i sve ostale koji su nam pomogli da preživimo, na čemu nam zavidite gamadi jedna – kazao je teški ratni vojni invalid Zlatko Ivić koji je kao pripadnik 2a brigade “Gromovi” preživio ranjavanje u Dubrovniku samo zahvaljujući suborcima koji su za njega “podmetnuli leđa” i riskirali živote. - Nije mi ništa teško… Navikao sam na bol, a navikao sam i na zgražavanje na plaži jer me zbog rana i rezova svi gledaju kao Frankensteina. Navikao sam i na nemirne snove, na povremeno nerazumijevanje okoline i sve me to više uopće ne boli. Kada te, međutim, izda država potpomognuta ovakvim medijima, to neizdrživo boli. Država zbog koje smo se borili, otišli kao nasmiješeni i zdravi mladići, a vratili se kao depresivni i bolesni ljudi koji su ostarili prije vremena. Ne želim da me se krivo shvati, ne žalim se! To je bila moja dužnost i sve bih ponovio, ali za Hrvatsku, a ne za ovakve “Hrvate” – energičan je bivši Grom od kojeg doznajemo da na slici ranjeni leže Radoslav Crljenak i Zdravko Patačko, a Robert Lokar i Lojz pružaju pomoć. - Lojz ima maramu… Pogledajte taj izraz lica… Grčevit, ljut i bespomoćan istovremeno. Suočen sa smrću… Ali ponavljam, ovo s čim se danas suočavamo, neusporedivo je gore – kazuje Ivić potpuno razočaran Acom, gostom koji mu je dobro poslužio, antiprosvjedima i općenito antikampanjom i hajkom protiv hrbatskih branitelja.