Poštuje li država Vukovar ako tolerira postojanje četničkih spomenika

DO KADA Može li se, kad su u pitanju progoni ratnih zločina srpskih terorista, postupanje hrvatskog pravosuđa označiti drugačije nego kao protuhrvatsko? Više od 120.000 hrvatskih građana u petak su pohodili Vukovar i sudjelovali u obilježavanju sjećanja na dan kad su vukovarski ratnici, nakon tromjesečne herojske obrane, prestali pružati otpor ljudstveno i tehnički nadmoćnijem velikosrpskom agresoru. U sjećanje na Vukovar uključili su se građani diljem Hrvatske paljenjem svijeća po gradovima, obilježavanjem na gradskim trgovima i ulicama. 18. studeni dan je koji ujedinjuje Hrvatsku, dan kad i oni Hrvati koji su bili protiv samostalne i neovisne hrvatske države moraju barem glumiti da poštuju žrtvu Vukovara. Formalno, Vukovar je postao svetinja u koju ne dira nitko tko želi egzistirati na političkoj sceni, ako tu zanemarimo vukovarskog „lekara“, a kasnije zastupnika u Hrvatskom saboru, Vojislava Stanimirovića koji je pred nekoliko godina, u razgovoru za beogradsku politiku, pljunuo na Vukovar izjavom da su Hrvati prvi započeli rat u tom Gradu, a da su pobijeni na Ovčari bili vojnici (koji su valjda onda, prema lekaru, i trebali biti pobijeni). Svatko tko je posljednjih godina bio u Vukovaru, vjerojatno može biti zadovoljan stupnjem materijalne obnove grada. U Vukovaru su uglavnom obnovljene kuće i porušeni objekti, uskoro će krenuti obnova Vukovarskog vodotornja; država ulaže u materijalnu obnovu i zbrinjavanje žrtava, invalida i udovica. Pred koju godinu donesen je i zakon koji regulira status silovanih vukovarskih žena, a dio pripadnika JNA, četničkih i ostalih paravojnih jedinica osuđen je za ratne zločine počinjene u Gradu na Dunavu. Međutim, unatoč navedenome, što može stvoriti privid da se je Hrvatska odužila Vukovaru, odnos prema žrtvi Vukovara i dalje je ispod razine te predstavlja vjeran odraz političkog i duhovnog stanja i kaljuže u kojoj se Hrvatska nalazi. Čitav je niz pitanja na kojima pada odnos hrvatske države prema Vukovaru. Pravosuđe u službi protuhrvatskih interesa Za početak, iako su neki pripadnici JNA i četničkih postrojbi osuđeni za ratne zločine, što u Haagu (sramotno niska kazna Veselinu Šljivančaninu), što u Hrvatskoj i Srbiji, korumpirano hrvatsko pravosuđe nije učinilo dovoljno na kažnjavanju zločina srpskih pobunjenika, od kojih neki i danas žive u Hrvatskoj. Politička je perverzija da se kazneno gone brojni hrvatski ratnici i političari koji su organizirali obrane hrvatskih gradova (Branimir Glavaš, Đuro Brodarac, Mirko Norac, Jure Šimić itd.), dok u isto vrijeme silovane Vukovarke na ulicama susreću svoje silovatelje. Svu bijedu organa kaznenog progona možda i najbolje oslikava bizaran slučaj kad je jedan srpski pobunjenik, nakon što je sudjelovao u raspravi na suđenju i bio osuđen na zatvorsku kaznu, uspio preko noći uspio pobjeći u Srbiju. Može li se, kad su u pitanju progoni ratnih zločina srpskih terorista, postupanje hrvatskog pravosuđa označiti drugačije nego kao protuhrvatsko? Izdaja i perverzija Vukovarski ratnici nisu se borili samo protiv četničkih bradonja i ostalih paravojnih nakaza. U agresiji na Vukovar i Hrvatsku sudjelovala je i Jugoslavenska narodna. Vukovarski krvnici na svojim su kapama nosili isti onaj simbol, petokraku, koju je bivši predsjednik države Ivo Josipović hvalio na skupu u Srbu („lijepa kapa partizanka). Nije li to još jedna perverzija i uvreda zdravog razuma? Nije li to pljuvačka na Blagu Zadru, Marka Babića i cijelu onu mladost, iz svih hrvatskih krajeva, koja je ostavila svoje kosti na srijemsko-slavonskoj ravnici? Nije li izdaja, perverzija, silovanje hrvatske povijesti i kulture činjenica da su se hrvatski političari nakon 2000. godine ponovno sluganski slizavali s državom agresorom i Hrvatsku gurali u nove jugosferne nakazne tvorevine koje su nam tijekom povijesti nanijele tvarnu i duhovnu štetu od koje se ni danas ne možemo oporaviti? Četnički spomenici na hrvatskome tlu Dakako, ovdje izdaji i perverziji nije kraj. Kakva se poruka šalje time što je u Hrvatskom saboru mandat ima i bivši član terorističke Vlade SAO Krajine, koji je nakon pada Vukovara vukovarsku bolnicu nazvao „poslednjim ustaškim uporištem“? Je li normalno da je takav čovjek čelnik stožerne stranke srpske manjine u Hrvatskoj? Ne postoje li u Hrvatskoj Srbi, među njima i hrvatski branitelji, koji su pozvaniji za takvu funkciju? Nadalje, iako većina hrvatskih povjesničara (ako tu zanemarimo jakovine, markovine, goldsteine i ostale klasiće), ustanak u Srbu smatra četničkim ustankom, u kojem je sudjelovao tek mali broj komunista, hrvatske vlasti sponzorirale su obnovu spomenika tome pokolju hrvatskog stanovništva na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Možemo li poštivati Vukovar ako dižemo spomenike udruženoj petokraci i kokardi koje su etnički očistile Tromeđu od hrvatskog stanovništva pedeset godina prije nego što će pod tim istim simbolima razoriti Vukovar? Možemo li poštivati Vukovar ako hrvatske redarstvene vlasti i organi progona toleriraju postojanje četničkih spomenika u Borovu Selu, mjestu gdje su pobijeni hrvatski redarstvenici? Stanje u ekonomiji samo je odraz kaljuže u kojoj se Hrvatska nalazi Suprotno prevladavajućim kriptomarksističkim ispraznicama o tome kako je ekonomija najvažnija, i kako je sve ostalo tek posljedica stanja u ekonomiji, identitetska pitanja, pitanja časti, dostojanstva i ponosa, ta su koja uvjetuju gospodarstvo jedne države. Država koja se s poštovanjem ne odnosi prema svojim temeljima i koja se sluganski dodvorava drugorazrednim bruxellskim i  trećerazrednim beogradskim političarima, jednostavno ne može imati suverenu politiku koja je pretpostavka kvalitetne ekonomije. Kolonije ne donose bilo kakve gospodarske programe, one gmižu sad pred jednim sad pred drugim gazdom. I zato, sve dok sužanjska pasmina (A. Starčević) bude vladala Hrvatskom, kao najamnik stranih gospodara, iz Hrvatske će se iseljavati mladi ljudi, a zlatna polja beskrajne slavonske ravnice pretvarat će se u pustoš, kao slika pustoši mrtvih srdaca onih koji parazitiraju na žrtvi Vukovara i hrvatskih ratnika, koji su im svojom hrabrošću omogućili sinekure i političke položaje na čelu „slučajne države“, države koja se nije odužila žrtvi Vukovara, ali funkcionira kao nepresušni bankomat političkih nakaza svih stranačkih predznaka, boja i pasmina.